Mnogi ovih dana posjećuju i varaždinsko gradsko groblje koje ponosno nosi titulu jednog od najljepših u ovome dijelu Europe. Iako nastalo za vrijeme Marije Terezije, današnji oblik i vizuru poprima 1905., i to zaslugom Hermana Hallera koji je zasadio više od 7000 tuja i čempresa te stvorio taj biser parkovne arhitekture.
Mjesto gdje spokoj susreće ljepotu – tako bi se moglo opisati varaždinsko groblje, koje je njegov tvorac Herman Haller nazvao “Vrtom utjehe”. Nastalo je prije 120 godina, inspirirano francuskim vrtovima bečkog dvorca Schönbrunn.
Turistički vodič Dario Čamić objašnjava kako se Haller nakon povratka u Varaždin proslavio upravo ovim projektom – zasadio je više od 7000 tuja i čempresa, stvarajući pravi biser parkovne arhitekture.
Zanimljivo je da je svoju prvu zarađenu plaću u Grazu Haller iskoristio za kupnju 70 tuja, koje su bile početak današnjeg veličanstvenog zelenila.
Glavni putovi na groblju postavljeni su kao osi, a od grobnih polja odvojeni su nasadima tuja oblikovanih u arkade i zelene zidove. Ovo mirno i skladno mjesto posljednje je počivalište brojnih poznatih Varaždinaca, među kojima su i sam Herman Haller, glumac Franjo Majetić te Ivan Padovec, prvi hrvatski gitarski virtuoz.
– Ovo je groblje proslavila europska elita koja je 1923. godine došla na sprovod Vatroslava Jagića, napominje Čamić.
Održavanje više od 15 hektara površine nije jednostavno. Dvadesetak radnika svakodnevno se suočava s različitim izazovima, među kojima su i klimatske promjene.
– Nema snijega, oborine su obilne i kratkotrajne, drveće se ne stigne napiti vode, a temperature su ekstremne, kaže Jelena Sekelj, direktorica varaždinske tvrtke Parkovi. Rješenja, dodaje, traže u suradnji sa stručnjacima.
Varaždinsko groblje ostaje mjesto susreta – onih koji su otišli i onih koji ih još čuvaju u sjećanju.
U tišini lampiona, grad odiše uspomenama, čuvajući ono što nikada ne umire – ljubav i zahvalnost.