Od ruševina do ponosa, sjećanja na Uljanik koji je nestao

Priča o pulskom Uljaniku nije samo industrijska povijest, već i životna priča generacija radnika koji su ga gradili. Jedan od njih je i 95-godišnji Josip Klobas, koji se i danas prisjeća prvih dana nakon Drugog svjetskog rata i vremena kada je brodogradilište bilo srce grada.

Nakon Drugog svjetskog rata pulsko brodogradilište Uljanik bilo je u ruševinama, a Istra još nije bila formalno u sastavu Jugoslavije. U tim okolnostima donesena je odluka da se otkupi uljanikov otok, a radnici su se organizirali kako bi spasili ono što je ostalo.

- Da bi spasili strojeve, da ih netko ne bi odnio, radnici su se organizirali, ušli su u Uljanik preko mosta koji je bio srušen jer je za vrijeme rata Uljanik bombardiran 12 puta, prisjeća se Josip Iskra, nekadašnji šef protokola Uljanika.

Među prvim radnicima bio je i Josip Klobas, tada mladić, a danas 95-godišnjak koji se vraća na isto mjesto.

- Mene srce boli. I sada. Sada više ne vozim auto, ali uvijek prođem ovuda, dođe mi da zaplačem... cijeli sam život ovdje bio, rekao je Klobas.

Život u Uljaniku

Klobas je u Uljaniku radio od 1947. do 1995., gotovo pola stoljeća.

- Znam da je bio ured gdje su sada vatrogasci. Tamo su me pozvali, onda sam imao niti 16 godina, da bi išao u Uljanik raditi kao grijač zakovica. Tada su svi brodovi i popravci bili sa zakovicama, prisjeća se.

Prije same proizvodnje, radnici su morali očistiti razrušeno brodogradilište koje je tijekom rata bilo njemačka podmornička baza.

- Prvi avioni bombardirali su Pulu 9. 1. 1944. Bilo je strašno, jer ljudi nisu vjerovali da će doći do toga. Veliki dok bio je teško oštećen pa su partizani morali dovesti zarobljene Nijemce kako bi osposobili veliki dok koji je bio pun rupa, rekao je Klobas.

Uspon brodogradilišta

Nakon ratnih godina, Uljanik se postupno oporavljao. Prvi brod, remorker Neptun, porinut je 1950., a dolaskom Josipa Kopiniča započinje razdoblje velikih projekata.

- Porinut je 1956. na 100. godišnjicu postojanja Uljanika. Bili su prisutni Hruščov i Tito, bila je velika fešta, prisjetio se Josip Iskra.

Klobas se sjeća i susreta s tadašnjim sovjetskim liderom kazavši: "Ja sam bio na ručku s Hruščovom, taj ručak je bio u Rivijeri". Uljanik je tada postao snažan industrijski centar.

- Ujutro je bila kolona, u tri sata popodne kad se išlo kući, opet kolona. Grad je živio, svi su čekali da Uljanik dobije plaću, prisjeća se Klobas.

Priče i sjećanja koja ostaju

Klobas je tijekom karijere sudjelovao u stotinjak porinuća i napredovao od grijača zakovica do šefa navoza.

- Ljudi su bili jako dobri. Možda ja nisam bio dobar. Ja sam uvijek tražio da rade, rekao je.

Danas su on i njegovi kolege među posljednjima koji pamte početke Uljanika.

- Prošla vremena, Pino moj! I neće se nikad vratiti! Ne. Niti Uljanik. Uljanik je nestao..., poruka je koja najbolje opisuje sudbinu brodogradilišta.

Nestalo je mehaničko srce Pule, a s njim polako nestaju i sjećanja na vrijeme kada je Uljanik bio temelj života grada.