Suci i odvjetnici u Domovinskom ratu: Berislav Živković

Zašto su sudnicu i pravo zamijenili odlaskom u rat, ostavili obitelj, posao, karijeru? Suci i državni odvjetnici (tada su se zvali javni tužitelji) ne podliježu vojnoj obvezi, no neki od njih smatrali su da im je dužnost stati u obranu domovine i to na samim počecima borbe za samostalnost. 

Jedan od njih, danas odvjetnik Berislav Živković, prisjeća se ratne jeseni 1991. i odluke da Zagreb zamijeni bojišnicom, 400 km udaljenom od rodnoga mu grada:

- Kasno ljeto, sredina rujna 1991., Banovina je već pala, počinje opsada Vukovara, već se vode borbe u Lici oko Gospića. U Zagrebu se po kvartovima okupljaju ekipe za blokadu vojarni JNA. U Maksimiru, gdje sam rođen i odrastao, svaku noć držimo straže i čekamo naredbu za „ulazak“ u vojarnu Borongaj, nesvjesni da nas iza ograde čekaju minska polja, opisuje Živković događaje koji su prethodili njegovu odlasku u rat.

Prisjetio se jedne nedjelje potkraj rujna:

- Ručak s roditeljima, majka, otac i ja. Radio je stalno upaljen, između dviju domoljubnih budnica čujem poziv svim Drnišanima da se jave na broj telefona. Osniva se drniška jedinica od studenata i drugih koji su iz tog kraja, a žive ili rade u Zagrebu. Drniš je već tada pao. Šutimo, jedemo, a ja pamtim taj telefonski broj. Nakon ručka nazovem i dajem svoje osobne podatke, tiho da roditelji ne čuju. Već sam bio oženjen, kći je imala nepune dvije i pol godine, supruzi ništa ne govorim, jer mogu zamisliti reakciju, kaže naš sugovornik. 

Dragovoljac u kraju svojih predaka

- Radim tada kao zamjenik općinskog javnog tužitelja u Zagrebu, čak imam i raspored kao zamjenik vojnog tužitelja, dakle, ne mogu biti mobiliziran. Ipak, odem na bojišnicu 400 km od Zagreba, gdje osim daljnje rodbine nemam nikoga, ali imam sjećanja na ljeta provedena kod bake u kraju mojih predaka, priča Živković.

U zagrebačkom tužilaštvu sve je naoko bilo mirno, posao se radio kao i obično, podizanje optužnica, zastupanja na sudu, žalbe.

- Početkom studenog otac me zove jedan dan na posao. Kaže, stigao ti je poziv, tek tada je doznao o čemu se radi. Naime, konačno je bila osnovana satnija zagrebačkih Drnišana ili Zagrebačko-drniška dragovoljačka četa koja je postala dio 4. bojne 113. Šibenske brigade Hrvatske vojske, dodaje Živković.

Odmah se morao javiti u vojni odsjek općine Maksimir. Slijedio je poziv na okupljanje u "Kutiji šibica" i preuzimanje novih maskirnih odora s oznakom "ZNG" koje je Odbor za pomoć drniškom kraju nabavio uz pomoć Dražena Budiše od naših iseljenika iz SAD. Uz odore stigle su i krunice.

- Dan polaska mi je bio posebice stresan. Kći mi je dva dana prije završila na zaraznoj, htio sam ju vidjeti, ali se nije moglo do nje. Stoji uz stakleni prozor i plače, jer nas vidi, a ne može do nas, opisuje Živković trenutke rastanka s obitelji prije odlaska na bojišnicu.

Odlazak na bojišnicu

Nakon dolaska u okolicu Šibenika za one mlađe koji nisu bili na odsluženju vojnog roka ni u doticaju s oružjem organizirana je osnovna obuka.

- Nakon šest dana odlazimo na prvu crtu Goriš - Pokrovnik - Pakovo Selo, liniju obrane Šibenika koja je uspostavljena nakon što su krajem rujna lokalne jedinice zaustavile napredovanje tenkova JNA prema Šibeniku. Par stotina metara od naših položaja je selo Žitnić, uporište JNA i pobunjenih lokalnih Srba. Naš položaj bio je Mideno brdo, uzvisina s koje se kontrolira cijelo područje, posebice cesta Drniš – Šibenik u slučaju ponovnog tenkovskog napada JNA. S lijeve strane ceste je duboki kanjon rijeke Čikole što olakšava obranu jer je nepristupačan za tehniku, osim za pješadiju, odnosno diverzante. No od sela u kojem smo smješteni do položaja na brdu ima oko 20 sata hoda uzbrdo. Nekako u to vrijeme stiže mi paket. Unutra vunene kape i rukavice. Same su ih izradile za mene i dečke iz mojeg voda i poslale kolegice iz pisarnice tužilaštva u Zagrebu, prisjeća se Živković trenutaka na bojišnici u zimu 1991. 

Spavanje s glavom na kamenu 

- Početkom prosinca dobivamo nalog za pokret i to kroz strmi kanjon dolje do rijeke Čikole, pa onda penjanje gore na drugu stranu na Miljevački plato sve pod punom opremom i naoružanjem. To je trajalo cijelu noć. Na plato na drugoj strani stigli smo pred zoru i odspavali pola sata s glavom na kamenu, priča Živković.

Taj dan, upravo tim putem krenuli su novi napadi tenkova i pješadije JNA.

- Oko 10 ujutro začulo se brujanje tenkova. Kada su se približili našim položajima počela je bitka gotovo prsa o prsa. Teško je ocijeniti koliko je to sve trajalo uz intenzivnu pucnjavu iz pješačkog naoružanja, raketnih bacača, zolja strojnica s tenkova, no, u jednom trenutku neprijatelj se povukao. Desetak dana nakon te akcije počeli su sve češći minobacački napadi kako na naše položaje tako i na samo selo Pokrovnik gdje smo bili smješteni. Sve je kulminiralo kombiniranim minobacačkim i topovskim napadima 22. prosinca. Od Badnjaka do 1. 1.1992. naši su položaji bili pod neprekidnim artiljerijskim napadima, dodaje Živković. 

Ključne borbe uoči VRO-a "Miljevci"

Nakon prestanka primirja 15.1.1992. satnija zagrebačkih Drnišana premještena je na položaje oko Skradina.

- Početkom ožujka slijedila je akcija zauzimanja mostobrana na Miljevačkom platou, odnosno, sela Nos Kalik koje su zauzeli diverzanti iz naše brigade, a mi smo došli dan kasnije da branimo položaje. Taj je dio platoa obranjen i bio je polazna točka za veliku akciju oslobađanja Miljevaca u lipnju 1992., ističe Živković.

Na prvoj crti ostaje do kraja ožujka 1992.:

- Naša jedinica tada je demobilizirana, jer je u međuvremenu osnovana 142. Drniška brigada. Veći dio pripadnika satnije ušao je u sastav novoosnovane brigade, a manji dio vratio se u Zagreb. Vratio sam se na stari posao zamjenika u tadašnje Općinsko javno tužilaštvo u Zagrebu, završava priču Berislav Živković koji je nakon rata krajem 1990-ih godina obnašao i dužnost glavnog državnog odvjetnika RH.