Tradicija koja polako nestaje: Posljednja opatijska urarica odlazi u mirovinu

Posljednja opatijska urarica uskoro odlazi u mirovinu. Ovih dana ima puno posla jer mnogi joj donose satove kako bi ih popravila prije zatvaranja. Znak je to da suvremena tehnologija i pametni satovi nisu prevladali uspomene i tradiciju, a potreba za majstorima urarima i dalje je prisutna unatoč novim trendovima.

Mjerači vremena koje neumitno leti više od pola stoljeća zanimanje su Marije Štimec. Ljubav prema satovima rodila se udajom za urara.

- Ja radoznala htjela sam od njega naučiti i jesam. Položila sam ispit i tako s njim radila neko vrijeme. Bili smo u Sloveniji, kaže Marija.

Rođenu Dalmatinku i supruga Slovenca život je vratio u Hrvatsku. Posljednjih 16 godina u Opatiji brine se o satovima domaćih klijenata i turista koji redovito dolaze.

- Imam jednog gospodina koji iz Danske dolazi svake godine i svake godine ja njemu moram promijeniti bateriju pa ja kažem: "Ne treba vam, baterije traju godinu i pol-dvije", "Ne, samo vi meni promijenite", priča Marija.

Za Mariju posla je mnogo. Jer proširila se vijest o odlasku posljednje opatijske urarice u mirovinu.

- Baš mi je žao jer u Opatiji nema više urarstva, da se popravljaju satovi ili mijenjaju baterije, govori klijentica iz Zagreba Snježana Ćurčić.

Potreba za majstorima koji će "uštimati" klasične satove ne smanjuje se pred najezdom "pametnih" mjerača vremena.

- Klasične satove ljudi žele održati u životu i onda mi to popravljamo, ističe Marija.

Strpljivo, mirnom rukom i dobrom voljom. Nasljednika u poslu nema, a vrijeme je za mirovinu.

- Jednom mora doći kraj. Već pet-šest godina govorim o penziji, nisam se mogla odlučiti. Ja sam tip od stalno neke radnje tako da ne znam što će biti poslije Nove godine, zaključuje Marija.

Ostaju priznanja za rad i uspomene poput ove posvete austrijskog turista. Na zanatsko umijeće koje polako nestaje.