U Podturnu u Međimurju lan se još uvijek proizvodi ručno

A u Podturnu u Međimurju smo pronašli posljednje proizvođače tkanina od lana. Nekada je rastao posvuda na pašnjacima uz rijeku Muru i kao tkanina bio izrazito cijenjen. Rezidba, sušenje, tučenje na drvenom stupu, tkanje i još puno toga pokazale su nam Turenčanke koje su ručnu obradu lana sačuvale od zaborava.

Grci i Rimljani, najčešće zbog vlakana i sjemenki. Uz bok nutricionističkim vrijednostima, lan se na sjeveru zemlje iskorištavao za proizvodnju tkanina. Tehnika izrade bila je složena i posla je bilo mnogo. Nakon radova u polju - slijedio je zahtjevniji dio. Od čišćenja sjemenki do udaranja o trlicu.

Da bi se iz sušene stabljike lana dobile tanke niti trebalo je mnogo truda.

- To se moralo u jako vruću pećnicu staviti, kako su kruh nekad žene pekle, pa kad se osušilo to se dalo ''trti na trlicu''. Povesmo se to zove. Ja to onda predem i to se stavlja na rašek pa se opere te ide na tkalački stan, govori Ana Žganjar, čuvarica baštine iz Podturna.

Tkalci su prema željama tkali različite predmete.

- Prvu klasu košulje i hlače, kako imaju i moji dečki, druga klasa plahte što su se stavljale na krevet, a treća klasa pojove i vreće, rekla je Ljubica Kerhač, čuvarica baštine iz Podturna.

Lan, biljka koja je othranila mnoge generacije

- Pekli su se kolači, čaj se kuhao, ulje se slagalo, a najbolje je išlo muževima. Žene su bile veselije, nije bilo toliko rastavi, priča Marija Jambrošić, čuvarica baštine iz Podturna.

- Oni su morali svaku večer jednu šaku sjemena pojesti i na proljeće je bilo više djece, zaključuje Jambrošić.

Prelo se najčešće noću, a po završetku mukotrpnog posla- valjalo se okrijepiti.

Za vrijeme zimskih mjeseci to je značilo domaće delicije na stolu. Gladan i žedan nije ostao nitko, ljudi su bili skromni i zahvalni na onome što imaju.