Na opustjelim otocima najteže je onima u "zlatnim godinama". Kada u ovo doba godine zapuše bura i svi se zatvore u kuću, svakodnevica je teška i pusta. No otok Kaprije kod Šibenika već pet godina ima svoju gerontodomaćicu. Ondje je bila i naša šibenska ekipa.
Kad zavlada zimska tišina, otočane pritisne samoća. To breme najteže nose stariji. No, na Kapriju imaju oni svoju "ruku podrške".
Svaki posjet, razgovor, skrati usamljeničke dane, ogrije i srce i dušu.
- Dođe svaki dan, kad je moguće, rekla je Neda Radovčić.
Otkad se razboljela teže govori, samo jedna je godina dijeli od 90 svjećica na torti, ali i dalje vježba.
Do korisnika prema brdu, potrepštine se lakše dostave "na kotačima".
Pribaviti lijekove, obaviti kakav kućni posao, pospremiti, sve je manje važno - od druženja.
- Ima ona narodna - od samoće se ne umire, ali samoća ubija polako, poručio je Bogomir Radovčić.
Ovaj nekadašnji sportski prvak, boćar, streličar, prije pet godina je i potaknuo projekt Zaželi na "škoju". Jer kad nevrijeme ispisuje plovidbeni red, njihova je izolacija potpuna, a dodatna pomoć nužda.
- Treba voditi poseban kalendar kad ima brod, kad i na koju rivu pristaje, kad moj doktor radi, sve treba uskladiti - tjedan dana ne možeš doći na kraj, dodao je Bogomir Radovčić.
No, živjeti daleko od kopna ima i blagodati. Dok agrumima odgovara topla klima, ljudima - sloga male otočne zajednice.
- Nismo zakinuti niti za šoping ili što drugo, kad treba pomoć po pitanju lijekova, fizičkoga posla, bilo čega mi se možemo uvijek osloniti na ove u okruženju oko sebe, kazao je Zdravko Rezić.
Biti gerontodomaćica daleko od udobnosti grada - prije je poziv nego posao.
- Oni toliko toga pružaju, toliko su mudri, mudrost života eto, ne bi ih smjeli i trebali zaboraviti, jer da nije njih, ne bi bilo nas, istaknula je gerontodomaćica na otoku Kapriju Barbara Klisović.
A njih je na Kapriju većina. Od 80 trenutačnih stanovnika, više od dvije trećine generacija su "sedamdeset plus".