Desetljeća istog šapta: “Addio ljubavi” s lošinjske obale

S kamenih riva i molova ispraćale su žene muževe moreplovce riječima "Addio, moj ljubljeni" . Vremena su promijenila promijenila način čekanja, videopozivi barem malo olakšali komunikaciju na daljinu, no emocija je ostala ista. 

Svaki brod koji bi isplovio iz lošinjske luke, zastao bi u uvali Čikat, ispred kapelice zavjetnih darova, Annunziate. Posada bi se pomolila, žene izmolile krunicu i uz pogled prema pučini mahale rupcem i šaptale: 'Addio, moj ljubljeni'.

Priča nije o brončanoj skulpturi već o stvarnim ženama. Lošinjanke su kroz povijest naučile čekati, same se boriti i lomiti "kruh sa sedam kora". 

- Taj duh koji nosi četiri kantuna sigurno da je drugačiji od drugih žena koje su živjele od nečega na kopnu. Kada su muževi dolazili doma onda su nosili darove, da se iskupe što ih nije bilo 2-3, a nekad i više godina. Naravno da su ih voljeli razmaziti, objasnila je Irena Dlaka, povjesničarka umjetnosti.

No valjalo je muževe dočekati. Čuvati kuću, odgajati djecu, "navigavati" s mužem, rađati na brodu. Jedan takav slučaj zabilježen je 1880. godine, a djevojčica rođena na brodu dobila je ime Oceanija.

Život s pomorcem nauči te čekati, biti jaka, snalažljiva i sama nositi sve ono što inače dijeliš s nekim.

- Nakon 33 godine što smo u braku ja još uvijek se nisam naučila na te odlaske njegove. Teško mi je kada ide, svaki put baš mi je jako teško, iskrena je bila Marinela Jerolimić.

Dok su muževi na pučini, žene drže kopno. One su kapetanice doma i jedara koja nikad ne posustaju bez obzira na vjetrove.

- Danas je puno lakše nego nekada, definitivno. Nekada su ugovori bili dugi barem godinu dana i duže, sada su ti ugovori po četiri mjeseca, kazala je Ines Stupičić.

Svakodnevni problemi, kuća, odgoj djece, škola - sve je na ženama. Tata je uvijek heroj s mora i kada dođe često je popustljiviji.

- Iako već imamo veliku djecu, nekako su dosta vezani uz njega. Imaju taj neki kontakt, možda jači s njim nego sa mnom, rekla je Marinela Jerolimić.

Žene su složne u jednom - more uzme puno, ali i vrati. Svaka žena pomorca zna da onaj trenutak povratka vrijedi svakog dana čekanja.

Marija, brončana skulptura, svjedoči o minulim vremenima. Bila je to hrabra i samozatajna žena, supruga velološinjskog kapetana Aldebranda Petrine.

Kažu da je život pomorca "kruh sa sedam kora". Život žene pomorca je - hrabrost, vjera i čekanje. Stoga i ne čudi da se ondje, bez obzira na stoljeće, čuje isti šapat: 'Addio ljubavi'.