Dah povezuje tijelo i um: Što nam način disanja govori?

O disanju uglavnom ne razmišljamo sve dok nam netko ne kaže da na trenutak obratimo pozornost na njega. Ali način na koji dišemo može puno govoriti o tome kako se osjećamo. Dr. Ana Marija Jagodić Rukavina objašnjava zašto je dah važna poveznica između tijela i uma.

Kada smo pod stresom, umorni ili napeti, najčešće smo itekako svjesni misli koje nam prolaze glavom. Signale koje nam istodobno šalje tijelo puno lakše previdimo. A jedan od njih je i naš dah.

- Disanje je most između uma i tijela. Kada nam je vanjski svijet neka vrsta ugroze, kada nam je neugodno, naš prirodni mehanizam je da dah zatvorimo, blokiramo, stisnemo ili ga učinimo plitkim. I to se događa tijekom cijelog našeg života. Devedeset posto toga je nesvjesno i svakodnevno, objasnila je dr. Ana Marija Jagodić Rukavina u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu.

Disanje je nešto što podrazumijevamo. Ne moramo razmišljati o svakom udahu i izdahu pa često ni ne primjećujemo da se način na koji dišemo promijenio.

- Svi dišemo, svi znamo disati. Zato nam je to nešto što podrazumijevamo, kaže.

Većina nas diše plitko

Jagodić Rukavina predlaže jednostavan način da provjerimo koliko smo uopće svjesni vlastitog daha.

- Većina nas diše plitko. Probajte lijepo, lagano udahnuti i osjetiti dišete li više u gornji ili donji prostor svoga tijela. Većina će pokazati na prsni koš, a manje ljudi na trbuh, objasnila je.

Nije dovoljno nekome samo reći da počne dublje disati. Kako kaže, puno je važnije razumjeti i osjetiti što se tijekom udaha događa u tijelu.

Kao primjer navodi rebra. Ona su povezana s kralježnicom, a njihov pokret tijekom disanja možemo pokušati zamisliti poput otvaranja vrata.

- Probajte se uspraviti, zamisliti kralježnicu i osvijestiti da udah otvara rebra sa svake strane. Zatim ponovno udahnite i vidite je li vam ta slika napravila ikakvu razliku, objasnila je.

Ne mora to biti velika promjena. Dovoljno je, kaže, primijetiti i nešto sasvim malo.

Ne treba očekivati promjenu preko noći

Nekome će takvo usmjeravanje pažnje na tijelo doći prirodno, drugome neće. Jagodić Rukavina upozorava da nema smisla odustati samo zato što pri prvom pokušaju ne osjećamo ništa posebno.

- Ako se dogodi mala, suptilna pozitivna promjena, taj čas - super, petica. Ali ako se ne dogodi odmah, ne smijemo biti nestrpljivi i kažnjavati se riječima: 'Ah, nije to za mene', rekla je.

Godinama živimo brzo, bavimo se s nekoliko stvari istodobno i glava nam je često prepuna misli. U takvom ritmu čak nam i nekoliko trenutaka tijekom kojih pozornost usmjerimo samo na sebe može biti nešto na što nismo navikli.