Kad je dijete bolesno, mnogi ne znaju što reći: Štulić otkriva što je njoj najviše značilo

Što reći roditeljima koji prolaze kroz ozbiljnu bolest djeteta? Odgovor često nije u velikim riječima, nego u jednostavnoj i iskrenoj empatiji.

Kada se roditelji suoče s ozbiljnom bolešću djeteta, ljudi oko njih često žele pomoći, ali ne znaju kako. Što reći, a da ne zvuči kao prazna fraza? Kako pokazati podršku, a ne dodatno otežati ionako tešku situaciju?

Ivana Štulić, magistra primijenjene pozitivne psihologije i autorica knjige "Sto lica majčinstva", o tome je i iz osobnog iskustva govorila u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu. Tijekom razdoblja u kojem se i sama nosila s bolešću djeteta, kaže, naslušala se raznih dobronamjernih komentara, ali često nespretnih.

- To je jedna vrlo specifična i teška situacija i ljudi često ne znaju što bi trebali reći, kaže Štulić.

Jedna od rečenica koja joj je ostala u sjećanju, dodaje, došla je iz sasvim obične situacije. Nakon nekoliko mjeseci ponovno je počela dolaziti na trening u fitness centar, pokušavajući riješiti dijastazu. Trenerica je primijetila da nešto nije u redu i pitala je što se događa.

- Ukratko sam joj ispričala svoju priču, a ona je rekla: "Žao mi je, to mora da je stvarno teško. Nemam riječi utjehe, ali mogu te zagrliti ako želiš.’ To je bilo kratko i jasno, bez samosažalijevanja i bez onog ‘bit će sve dobro", prisjeća se.

Upravo takav pristup često je i najprimjereniji, smatra Štulić. Ljudi često posegnu za rečenicom „bit će sve u redu“, ali to obično govore zato što im je neugodno i ne znaju kako reagirati.

- Ne govore to zato što netko stvarno zna hoće li biti u redu ili neće, nego zato što im je nelagodno, objašnjava.

Štulić o teškim emocijama roditelja: Ponekad je dovoljan samo zagrljaj

Iako se profesionalno bavi pozitivnom psihologijom, naglašava da optimizam ne znači ignoriranje teških emocija. Roditelji bolesne djece suočavaju se s cijelim nizom osjećaja.

- Ako ti je dijete bolesno, tu su tuga, strah, očaj, užas i zabrinutost. Toga ima more, kaže Štulić.

Dodaje i da ljudima često nedostaje upravo ono najvažnije, a to je sposobnost da budu uz tuđe emocije.

- Kad nekome ispričaš takvu situaciju, osoba s druge strane često samo želi da sve to nestane. Empatična je i osjeća tvoju bol, ali zapravo ne zna što bi rekla, kaže.

Razlog je, smatra, i u tome što emocije kao društvo nikada nismo učili na sustavan način.

- Emocije smo najviše učili od roditelja i okoline, ali to nije bilo baš dio odgoja prethodnih generacija. Ne učimo o tome ni u školi, istaknula je.

Zato, kaže, nije neobično da ljudi ponekad reagiraju nespretno. Ipak, empatija se može učiti – a ponekad je dovoljno samo priznati da nemamo prave riječi.

- Ako želite i osjećate da je to u redu, ponudite zagrljaj. Ponekad je upravo to ono što nekome najviše znači, kaže Štulić.

U konačnici, dodaje, svima bi bilo lakše kada bismo jedni uz druge znali biti i u teškim trenucima.

- Mislim da bi nam bilo puno ljepše živjeti kad bismo jedni drugima znali pokazati pravu empatiju i biti s ljudima u njihovoj boli, zaključuje.

Cijelu priču Ivane Štulić poslušajte u podcastu PSIHOLOGiJA.