Martinova priča o odrastanju bez sigurnosti, ali s velikom snagom volje

Od sigurnih kuća, domova i razočaranja, do današnjeg života u kojem gradi svoju budućnost – Martinova priča otkriva kako izgleda odrastanje bez sigurnosti, ali s velikom snagom volje.

Martin je imao šest i pol godina kada je prvi put shvatio razliku između kuće i doma. Kuća je bila mjesto gdje se spava, jede i ide u školu. Ali dom? Dom je trebao biti sigurno mjesto. A ono što je on imao, to nije bilo to. Svoju priču ispričao je u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu.

- Na početku, kao i svako dijete, igrao sam se, nisam znao što su problemi, prisjetio se Martin. No sve se promijenilo kad je krenuo u prvi razred.

- Tada sam počeo shvaćati da moj tata pije. Da je nasilan. Prvo prema mami, pa i prema nama. Tada počinju muke.

Martinovo djetinjstvo obilježeno je glasnim noćima i tihim jutrima.

- Po noći se svađaju, tuku se. Ujutro sjede za stolom i piju kavu. Kao da se ništa nije dogodilo. Nisam to mogao razumjeti. U glavi mi je bilo: pa kako sad sve može biti u redu?

Dijete koje je više bježalo nego sanjalo

Bio je dijete koje je više bježalo nego sanjalo.

- Kad bi tata istjerao mamu iz kuće, ja bih čekao priliku da i ja pobjegnem. Išao bih za njom. Moja mama mi je bila sve. I kad nije imala gdje, spavali smo vani. Ili kod djeda, u jednoj maloj prostoriji. Samo da budemo zajedno.

Martin nije bio sam. Ima brata i dvije sestre.

- Prva je u dom otišla moja sestra. Ja i brat nešto kasnije. Najmlađa sestra tek prije četiri godine.

Svaki put kad bi se činilo da je sve mirno, nasilje bi se vratilo. I sve bi počelo ispočetka.

- Kad smo jednom završili u sigurnoj kući, rekli su mami: 'Ako se vratiš, djeca idu u dom.' Ali ona se vratila. I došao je taj dan.

 Martin se sjeća da su ga u školi zamolili da ostane nakon nastave.

- Neki ljudi su došli, pokazivali mi slike. Pričali kako je tamo lijepo. Nisam znao što mi žele reći. Kasnije sam shvatio, to je bio dom.

Na početku nisam shvaćao o čemu se radi. A onda sam došao kući i čuo mamu i tatu kako se svađaju: 'Ti si kriva što idu u dom.'

- Kad sam shvatio da stvarno idem, pitao sam mamu. Samo je rekla: 'Da, ideš.' Isprva mi je bilo čak i smiješno. Dom? Ma što sad. A onda je došao taj trenutak. Došli smo u Lekenik. I kad sam shvatio da ću biti tamo bez nje... pukao sam. Plakao sam, vrištao, bacao se po podu. Nisam htio ostati. Smišljao sam plan kako da pobjegnem.

No nije pobjegao. Umjesto toga, odlučio je pokušati.

Dao je šansu domu i danas je zahvalan

- Dao sam šansu tom domu. I danas sam zahvalan što jesam.

U domu je prvi put vidio more. Prvi put otkrio glumu. Prvi put se osjećao kao dijete, bez da ga netko prekida, ušutkuje ili tjera.

- Naravno da je bilo i teških trenutaka. Ali tamo sam naučio da mogu više. Da imam pravo na nešto svoje.

Martin danas govori mirno, ali s težinom u glasu koju može imati samo onaj tko je preživio ono što djeca ne bi smjela ni poznavati.

- Zahvalan sam. Iako mi je život bio takav kakav je bio, on me naučio cijeniti ono što imam. Naučio me prepoznati ljude koji su uz mene. A možda najvažnije, naučio me da ne ponovim ono iz čega sam potekao.

Cijelu potresnu priču Martina Mikuša poslušajte na YouTube kanalu PSIHOLOGiJA