Priča o gubitku, zahvalnosti i unutarnjoj snazi

Jedna stara izreka kaže: "Bilo mi je žao mene jer nisam imao cipele, dok nisam vidio čovjeka koji nema noge." Ta misao govori o zahvalnosti koja nam, nažalost, vrlo rijetko padne na pamet. Često se usredotočujemo na ono što nam nedostaje, oslanjamo se na stereotipe i stvaramo pogrešne dojmove o drugima. Zahvalnost je, zapravo, naša svjesna odluka da prepoznamo vrijednost onoga što već imamo, umjesto da stalno gledamo ono što nemamo.

Upravo takav pogled na život pomaže nam bolje razumjeti sudbine ljudi poput Mile Mrvalja koji je svoju životnu priču ispričao u podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu. 

Priča Mile Mrvalja snažan je podsjetnik koliko se život može promijeniti u jednom trenutku i koliko unutarnja snaga, vedrina i zahvalnost mogu biti presudni za preživljavanje najtežih okolnosti. Danas poznat kao bivši dugogodišnji beskućnik i osnivač humanitarne udruge Fajter koja pomaže svim drugim beskućnicima, Mile je primjer da se i iz potpunog gubitka može izgraditi novi smisao.

Godine 2010. Mile Mrvalj ostao je bez krova nad glavom, bez sigurnosti, bez kruga ljudi za koje je vjerovao da su trajni dio njegova života. Do tada je vodio likovnu galeriju, no bankrot poslovanja povukao je za sobom i gubitak stana.

- Imao sam likovnu galeriju, ona je bankrotirala. Da bih je otvorio, morao sam podići hipotekarni kredit. Kad više nisam mogao vraćati rate, banka mi je uzela stan i završio sam na ulici. Postaneš beskućnik, prisjetio se.

No, gubitak materijalnog bio je tek početak. Kako kaže, puno teže od siromaštva bilo je suočavanje s nestankom ljudi za koje je vjerovao da su prijatelji.

- Čitav život živiš za druge, misliš ovaj mi je drug, ovaj mi je prijatelj. Imao sam suprugu, rođake, prijatelje. Odjednom se sve to raspršilo. Najviše me šokirala odsutnost empatije onih za koje sam mislio da me neće ostaviti, priča Mile.

Nitko mu, kaže, nije izravno okrenuo leđa, ali izbjegavanje, tišina i nedostatak vremena govorili su dovoljno jasno. Uz to su stigle i etikete – najlakši način da se opravda vlastita pasivnost.

- Da bi opravdao svoje nečinjenje, najlakše je reći: Mile je neodgovoran, zaslužio je to. Kad ti zalijepe te etikete, one ti ostaju do kraja života.

Nakon Sarajeva dolazi u Zagreb, no suočava se s novim, birokratskim apsurdom. Iako je imao domovnicu i putovnicu, bez osobne iskaznice nije mogao ostvariti nikakva prava, a osobnu nije mogao dobiti bez prijavljenog prebivališta.

Tri i pol godine borio se s tim sustavom, sve dok, zahvaljujući zakonskim promjenama nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju nije postao prvi beskućnik u Hrvatskoj koji je dobio osobnu iskaznicu prijavom na adresu Centra za socijalnu skrb.

Unatoč svemu, Mile nikada nije tražio krivca izvan sebe.

- Ja sam čovjek koji ne gunđa. Prihvatim stanje takvo kakvo je. Ako pada kiša, a ja nisam ponio kišobran, nije kriva kiša, ja sam kriv. Nikada ne krivim državu, sustav, banku. Ja sam podigao kredit, ja sam otvorio galeriju.

Takav pogled pomogao mu je, kaže, da lakše prihvati i osobne gubitke.

- Razumijem svoju ženu što me ostavila. Neće žena živjeti sa mnom u ruševini. Nisam ljut. Kad situaciju sagledaš realno, puno je lakše nositi se s njom.

Tri i pol godine Mile je živio u ruini. U tom razdoblju jasno je shvatio što je čovjeku zaista potrebno kada nema ništa.

- Dovoljno je zdravlje. Prvo zdravlje. A drugo, ono što sam ja imao, bila je vedrina. To je bilo moje bogatstvo. Ako si izgubio vedrinu, izgubio si sve.

Vedrina, kaže, nije bila gluma ni maska, nego unutarnja snaga iz koje je crpio energiju. Upravo zbog toga ljudi su ga prihvaćali.

- Gdje god sam došao, zračio sam vedrinom. Ljudi su umorni od teških priča, politike, podjela. Mene su voljeli zbog vedrine, i to me nosilo.

Jedna zima provedena u takvim uvjetima, priznaje, trajno promijeni čovjeka. No on je svjesno gradio svoj unutarnji svijet kroz pozitivu, vjerujući da njegov primjer može biti poruka drugima.

- Ja sam primjer da se može. I nisam jedini.

Iz tog životnog stava nastala je i humanitarna udruga Fajter, naziv koji, kako kaže, nosi u sebi cijeli život.

- Fajter je u meni već 66 godina. Tako sam odgojen. Nekad je susjed bio sve, znao si svakoga imenom i prezimenom. Danas ti susjed ne zna reći ni ‘dobro jutro’.

Govoreći o današnjem društvu, Mile zaključuje da su ljudi izgubili zahvalnost za male stvari jer su se okrenuli isključivo sebi i konzumerizmu. Njegova priča, proživljena bez gorčine i s puno vedrine, ostaje snažan podsjetnik da prava vrijednost ne leži u onome što imamo, nego u onome što uspijemo sačuvati u sebi.