Trauma ostavlja trag na tijelu, umu i životu čovjeka

Trauma je emocionalna i psihička reakcija na događaj koji je bio izrazito stresan, zastrašujući ili ugrožavajući. Ona može nastati nakon jednokratnog događaja (nesreće, prirodne katastrofe) ili dugotrajnog izlaganja teškim okolnostima (poput zlostavljanja ili zanemarivanja). I ne odnosi samo na sam događaj, nego i na način na koji ga osoba doživi i obradi.

Nevidljive, često potisnute, ali duboko prisutne, traume su iskustva koja ostavljaju trag na tijelu, umu i životu čovjeka. I dok je sama riječ "trauma" sve prisutnija u javnom prostoru, njezino stvarno značenje i utjecaj često ostaju neshvaćeni.

U podcastu PSIHOLOGiJA na radio Sljemenu, o iscjeljenju trauma govorili su Petra Brzović, stručnjakinja za medicinu uma i tijela, i dr. Goran Ivkić, specijalist neurolog i subspecijalist epileptolog.

Trauma nije rezervirana samo za velika, dramatična iskustva poput rata, nasilja ili nesreća. Ona može nastati i iz "malih" rana koje se ponavljaju, iz emocionalnog zanemarivanja, neizrečenih boli i neprepoznate tuge. Kako ističu stručnjaci, ne postoji osoba koja barem jednom u životu nije iskusila traumu. Pitanje je samo koliko je prepoznajemo i kako se s njom nosimo.

- U podlozi svakog problema koji imamo bilo da je riječ o bolesti, problemima u odnosima ili bilo kojem drugom aspektu života, leži trauma, ističe Petra Brzović, stručnjakinja za medicinu uma i tijela.

- Naše tijelo je toliko mudro da nas poziva da se vratimo u ravnotežu tako što nas suočava s onim što nosimo u sebi. Ako to ignoriramo, tijelo će se razboljeti ili će nam se život raspasti.

Iscjeljenje je moguće, ali ne bez suočavanja

Jedna od najvažnijih poruka je kako je trauma izlječiva. No iscjeljenje ne dolazi samo od sebe. Potrebna je hrabrost da se pogleda u ono što nas boli.

- Trauma je izlječiva, ali bez uvida u to što je točno trauma i što je dovelo do nje, teško ćemo doći do iscjeljenja, naglašava dr. Goran Ivkić, specijalist neurolog i subspecijalist epileptolog.

Kada se trauma dogodi u ranim fazama života, osoba tada često nema kapacitete da se nosi s boli. Kako bi preživjela, ona se, simbolično odvaja od sebe, od svog tijela, osjećaja i autentičnosti. I tako nastaje unutarnji razdor.

- Ljudi, kada proživljavaju traumu, osobito u ranijoj dobi nemaju mehanizme kojima bi se obranili kao odrasli. Da bi preživjeli situaciju, prihvate je na neki način, ali se odvoje od sebe. Ako se time ne pozabave kasnije, mogu cijeli život ostati tako odvojeni, pojašnjava dr. Ivkić te dodaje: Na nama, koji se bavimo traumom, je da složimo te puzzle koje su se razbacale i da ih pokušamo ponovno sastaviti.

Put prema iscjeljenju

Za iscjeljenje nije dovoljno razumjeti što nam se dogodilo, potrebno je preuzeti odgovornost za svoj daljnji put. Ne zbog krivnje, već zbog mogućnosti da se život ponovno izgradi svjesno i cjelovito.

- Na nama je hoćemo li ostati u ulozi žrtve i tražiti pažnju kroz jadanje, ili ćemo reći: ‘Da, dogodilo mi se nešto teško, ali što mogu učiniti da postanem bolja verzija sebe?’, poručuje Petra Brzović.

Prihvatiti iskustvo, oprostiti onima koji su nas povrijedili, ne zbog njih, već zbog sebe ključni su koraci na putu ozdravljenja. Dok god nosimo zamjeranja, ona nas emocionalno drže vezanima za prošlost i sprječavaju da živimo puni potencijal u sadašnjosti.

- Zamjeranjem mi sebe zaključavamo u prošlosti. Ne možemo ostvariti kvalitetne odnose danas ako još uvijek nosimo bol od jučer. Nužno je da prigrlimo mlađe verzije sebe, da im damo ono što im nije bilo pruženo kako bismo danas mogli biti cjeloviti, zreli, mudri i otvoreni za život, ističe Brzović.

Pisanje dnevnika – jednostavan, a snažan alat za iscjeljenje

Na putu iscjeljenja često su najdjelotvornije one tehnike koje nas uče kako biti sami sa sobom. Pisanje dnevnika upravo je takva praksa, jednostavna, svima dostupna, a izuzetno iscjeljujuća.

- Pisanje dnevnika je jedna od najjednostavnijih, ali vrlo iscjeljujućih tehnika. Dok pišemo, naši moždani valovi se usporavaju, otvara se prolaz između svjesnog i podsvjesnog uma, objašnjava Petra Brzović.

U tom stanju možemo prepoznati i razjasniti ono što nas tišti i to bez uljepšavanja, bez obrane.

- Tada možemo početi uviđati što zapravo nosimo u sebi, koju bol, koju tugu, kome nismo oprostili i što još zamjeramo. To je nešto što svi možemo koristiti u bilo kojem trenutku, kaže.

Pisanje dnevnika ne traži iskustvo ni vještinu, samo spremnost da budemo iskreni. Ipak, kod težih trauma, podrška terapeuta i dalje je važna.

- Ako je riječ o težim traumama, poput trauma iz rata ili zlostavljanja uvijek je dobro imati podršku terapeuta. No to ne znači da sami sebi ne možemo pružiti ljubav, pažnju i podršku koju prije nismo dobili, dodaje Brzović.

Prvi korak prema iscjeljenju često dolazi onda kada više ne možemo izdržati život kakav živimo. To može biti tijelo koje se razboli, tjeskoba koja ne prestaje, nesanica ili narušeni odnosi.

- Do promjene obično dođemo kad više ne možemo izdržati ono što živimo. Tada dolazi trenutak odluke. Ali tada iscjeljenje tek počinje i važno je znati da smo za to sposobni, poručuje Brzović.