Nove spoznaje o podrijetlu Hrvata

Seobu i širenje Slavena tijekom 4 godine analiziralo je više od 30 znanstvenika koji su došli do iznenađujućih spoznaja. Rezultati su objavljeni u časopisu "Nature", jednoj od najprestižnijih i najvažnijih svjetskih znanstvenih publikacija.

Genski tragovi Slavena dali su konačan odgovor na pitanje o njihovoj pradomovini.

– Pradomovina svih Slavena, pa tako i nas, nalazi se na području gdje se spajaju tri velike države – sjeverna Ukrajina, južna Bjelorusija i zapadna Rusija, oko gornjeg toka rijeke Dnjepra, objašnjava akademik Mario Šlaus, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju u Antropološkom centru HAZU-a.

Slaveni su se naselili u Poljskoj, istočnoj Njemačkoj i Hrvatskoj, no u različitom omjeru prema zatečenom stanovništvu.

– U Njemačkoj i Poljskoj 90 posto stanovništva odjednom postaje slavensko. Kod nas je situacija drugačija. Je li to zbog toga što mi prelazimo najdulji put, je li zbog toga što mi naseljavamo područje koje je ipak bilo dio Rimskog Carstva, a ovi nisu, ali mi i tijekom tog putovanja rado primamo strance u svoje redove, to smo vidjeli, genski. I drugo, jednom kad dođemo na istočnu obalu Jadrana, mi rado primamo domaće stanovništvo, kaže Šlaus. 

Studija je rezultat suradnje Antropološkog centra HAZU-a, Arheološkog muzeja u Zadru i Instituta Max Planck.

–  Mnogo je ekipa surađivalo. Oni na terenu uzimali su uzorke s lokaliteta koji su arheološki povezani sa Slavenima, i to i prije promjene u 6. stoljeću i poslije nje. Poslali su nam kosti i mi smo ih analizirali.  Najveće iznenađenje bilo je da su na cijelom području ljudi genski vrlo slični, što potvrđuje veliku promjenu stanovništva na kontinentu, kaže Joscha Gretzinger, genetičar s Instituta Max Planck i glavni autor studije.

Ova prva sveobuhvatna studija vezana uz posljednju veliku seobu - onu Slavena, pokazala je mnogo više nego što su istraživači očekivali. Postavila je temelj za buduća istraživanja o tome kako su se Hrvati snašli u novoj domovini i s kojim su se izazovima suočavali.

Širenje slavenskih skupina 

- Širenje slavenskih skupina nije bio uniforman proces koji je podjednako utjecao na sve zajednice, već dinamična transformacija prilagođena lokalnim kontekstima i povijestima. Umjesto jednog naroda koji se kreće kao cjelina, slavenska ekspanzija nije bila monolitan događaj, već mozaik različitih skupina od kojih se svaka prilagodila i spojila tradicije. To sugerira da nikada nije postojalo samo jedno slavensko identitetno obilježje, već mnoga, objašnjava jedna od glavnih autorica studije Zuzana Hofmanová iz MPI EVA i Masarykovog sveučilišta u Brnu.

- To širenje nije slijedilo model osvajanja i carstava: umjesto vojski i krutih hijerarhija, doseljenici su nove zajednice gradili na fleksibilnim društvenim okvirima, često organiziranim oko proširenih obitelji i patrilinearnih srodničkih veza, ističe se.

No ovaj obrazac nije podjednako primjenjivan na svim područjima na kojima su se novopridošli stanovnici naselili. U istočnoj Njemačkoj promjena je bila uočljiva i sveobuhvatna: veliki, višegeneracijski rodovi postali su temelj društva, s rodbinskim mrežama mnogo opsežnijima i strukturiranijima od malih nuklearnih obitelji koje su bile tipične za prethodno razdoblje seobe naroda.

Slaveni došli u sedmom stoljeću

Nasuprot tome, u Hrvatskoj su se nove doseljeničke zajednice u puno većoj mjeri prilagodile postojećim društvenim strukturama te je njihov donio manji poremećaj postojećim društvenim obrascima. Društvena organizacija često je zadržala neke značajke ranijih razdoblja, što je rezultiralo zajednicama u kojima su se novi i stari običaji miješali ili opstajali jedni uz druge.

- Našim istraživanjima potvrđeno je doseljenje Hrvata u sedmom stoljeću, iako je hrvatsko ime prvi put zapisano tek u devetom stoljeću, nakon stvaranja hrvatske države. Što se tiče pradomovine Hrvata, ona se uobičajeno smještala u južnu Poljsku i sjevernu Češku, dok ju rezultati naših istraživanja smještaju sjevernije i istočnije, objašnjava akademik Šlaus.

- Radilo se o migraciji izdaleka, pri čemu su ljudi morali prijeći put od 2500 do 3000 kilometara, uglavnom pješice. Doseljavale su se čitave zajednice, ne samo muškarci. U povijesti su rijetki slučajevi da se seli cijeli narod. U odnosu na obrazac koji je uočen u sjevernijim migracijskim područjima, hrvatska priča je priča o promjeni, ali i kontinuitetu. Naime, drevna DNK iz Hrvatske pokazuje značajan priljev novog istočnoeuropskog podrijetla, ali ne i potpunu gensku promjenu, dodaje Šlaus.