15. svibnja 1945. - Krvave odmazde na Bleiburškom polju

Pobjedničko slavlje antifašističke koalicije u Drugome svjetskom ratu u Jugoslaviji imalo je i svoju mračnu stranu. Nakon predaje oružanih snaga NDH i mnoštva izbjeglica na bleiburškom polju u Austriji 15. svibnja 1945. zaredale su krvave odmazde nad razoružanim vojnicima, civilima, pa čak i ženama i djecom.

Ni do danas nije utvrđen točan broj žrtava. Neke procjene govore da su partizani u osvetničkome bijesu poubijali između 40 i 70 tisuća Hrvata, a prema nekim izvorima čak i više. Odgovornost za bleiburške pokolje i žrtve na "križnim putovima" seže do vojnog i političkog vrha komunističke Jugoslavije, pa i do samog Josipa Broza Tita. On je sam to neizravno priznao u svome govoru u Ljubljani. Što se tiče izdajnika, to je stvar prošlosti!, rekao je Tito potkraj svibnja. Ruka pravde, ruka osvetnica dostigla ih je već golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje…

Iako se Treći Reich predao 8. svibnja, agonija hrvatske vojske trajala je još sedam dana. Ustaško se vodstvo u završnici rata odlučilo povući u Austriju i predati zapadnim saveznicima. Prema svjedočenju generala Patrica Scotta, prema Bleiburgu se kretalo 200 tisuća vojnika koje je pratilo 500 tisuća izbjeglica u nadi da će ih Britanci uzeti pod zaštitu. No umjesto da ih zaštite, Britanci su ih prema ranijem sporazumu saveznika, izručili Titovoj vojsci. Hrvatske regularne postrojbe predale su se prema ratnim pravilima očekujući primjenu Ženevskih konvencija. Umjesto spasa na Zapadu, za mnoge je to značilo odlazak u smrt!

Žrtve su padale pojedinačno i u velikim skupinama na raznim mjestima. Kod Maribora, na Kočevskom rogu, u Maceljskoj šumi te u mnogim "jazovkama" duž zarobljeničkog "križnog puta" ostale su goleme grobnice s desecima tisuća ubijenih Hrvata. Još i danas u Sloveniji otkrivaju kosti pogubljenih. Zaredala su i jednodnevna suđenja državnim i vojnim dužnosnicima koja su redovito završavala smrtnom kaznom.

Tih mučnih dana okrutne odmazde jedino je zagrebački nadbiskup Stepinac otvoreno prosvjedovao zbog krvavih progona. Gdje postoji moralno opravdanje, pitao je Stepinac, za progon stotina tisuća hrvatskih vojnika koji su u najboljoj vjeri da služe hrvatskom narodu, obavljali svoje vojničke dužnosti?

Komunistički tisak ismijavao je te riječi tumačeći zgranutoj javnosti da su zarobljenici u logorima kao na kakvom ladanju. Istina o Bleiburgu, kao simbolu hrvatskog stradanja i podjele, skrivala se desetljećima, a šira javnost za događaje na Bleiburgu saznala je tek nakon uspostave demokratske Republike Hrvatske.

Ocijeni članak

Prosječna ocjena: 3,79 Broj ocjena: 24