"Fafarikul": traume odrastanja na nestabilnom području

U malom prostoru Tonskog studija zagrebačkog HNK prvi je put izvedena predstava "Fafarikul" nastala prema istoimenoj zbirci priča i romanu "Novi kraj", književnice i prevoditeljice Đurđice Čilić. 

Umjesto klasičnog uvoda u priču o kazališnoj praizvedbi, zasigurno je puno bolja onaj koji je autorica objavila na društvenoj mreži:

Veliko drvo koje sjenu baca vrlo, vrlo daleko, Fafarikul ili Koščela, metafora je za život ispresijecan traumama odrastanja na nestabilnom području, u ovom slučaju Viteza u Bosni i Hercegovini - života koji je u svojim pričama zabilježila Đurđica Čilić.

- Zanimljiva je prije svega zato što je uspjela na specifičan način uhvatiti sudbine i iskustva svih onih ljudi koji su posljednjih dvadest, trideset, četrdeset godina zbog različitih ratnih zbivanja i migracija doživjeli transfere, kaže redatelj Ivan Planinić.

Četiri glumca na sceni - i svi su Đurđica - ponekad, no ponekad su i neki od likova iz njezine prošlosti jer, mnogo života nosimo u sebi, a glasovi najmilijih odjekuju i onda kada ih više nema.

Smrt, raspad osobnosti i država svevremenske su teme:

- To su teme koje koje su najvažnije, najbitnije i koje nas sve dotiču u bilo kojem trenutku života, bez obzira na to odakle smo i što nam se u životu dogodilo, ističe glumica Darija Lorenci Flatz koja tumači jednu od uloga Đurđice.

Glumac Živko Anočić, koji nastupa kao Đurđicin alterego, muž i ljubavnik napominje da u komadu ima pozitivne energije:

- Pozitivne poruke ima, pesimizma ima, optimizma ima, ima nježnosti, tekst je pametan, duhovit, smatra Anočić.

Vlasta Ramljak utjelovila je mamu i baku:

- Kad si ona u ogledalu, kad si baka, to te vrati u djetinjstvo, kad si mama isto tako, tako da, tekst je pružio maksimalno, kaže Ramljak.

- Taj muški princip u njezinoj glavi uz svu njezinu energiju, brbljavost i sve... Komplicirano je i zahtjevno, i šuteći više manje, jer ona je ipak glavna i dominantna, kaže Franjo Kuhar koji nastupa kao otac i djed.

Publika u tonskoj dvorani zagrebačke nacionalne kuće okružuje Đurđicu promatrajući njezin unutarnji svijet, a zanimljivost ove predstave, koja traje tek malo manje od sat vremena, upravo i jest u njezinoj jednostavnosti, gdje doživljaji jedne osobe pokazuju kako osobni moralni kompas može biti jači od bilo kakvog sukoba.