Kako živi Antuntun: kazališna oda dječjoj mašti i slobodi igre

Generacije koje nose Antuntuna u sjećanju, u Varaždinu imaju priliku vidjeti kako na sceni oživljava jedan od najpoznatijih likova hrvatske dječje književnosti.

Čuvena pjesma Grigora Viteza Kako živi Antuntun postavljena je kao predstava za djecu na sceni Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

Antuntun, dječak "malo neobična uma" koji mrak grabi loncem i jaje zašiva koncem, u ovoj predstavi postaje simbol slobodne, nesputane dječje mašte koja svakodnevicu pretvara u prostor igre i sreće.

Mašta koju treba sačuvati

Jedan od glumaca u predstavi, Nikša Eldan, ističe da je poruka jasna – svako je dijete maštovito na svoj način.

– Zapravo smo htjeli ispričati da su sva djeca na svoj način maštovita i da to treba sačuvati. A mi odrasli se toga moramo malo prisjetiti. Mislim da bi svijet bio ljepši kada bismo bili maštovitiji i iskreniji, rekao je.

Antuntun kao dječak, ali i kao odrastao čovjek

U predstavi Antuntuna tumače kao dječaka s kojim se djeca lako mogu poistovjetiti, ali i kao lik čija se poruka može čitati i na razini odraslih.

– Antuntuna možemo shvatiti i kao odraslog čovjeka, ali mislim da će se djeca lakše poistovjetiti ako ga gledamo kao dječaka. Autorice su napravile odličan posao, a mi smo se potrudili da to uprizorimo na zanimljiv način – uz živu glazbu, pjevanje, bubnjanje, ples i lutkarstvo, rekao je Filip Eldan.

Redatelj Hrvoje Korbar naglašava da je Antuntun lik koji se ne snalazi u unaprijed zadanim okvirima.

– Riječ je o dječaku koji se ne snalazi najbolje u sustavima u koje se djeca s vremenom trebaju uklopiti. Ne ulazi u ladice, ne snalazi se u okvirima, ali uspijeva ostati dosljedan sebi, svojoj mašti i bogatoj imaginaciji, objasnio je.

Scenografija koja živi i mijenja se

Svijet Antuntuna dodatno je obogaćen scenografijom koja je osmišljena kao aktivni dio predstave.

– Bazirali smo se na motivu žita koje dominira prostorom i koje se kroz skrivene prolaze transformira i „živi“. Nije statična pozadina, nego se animira kroz igru. Isto vrijedi i za stol i predmete koji sudjeluju u stvaranju priče, rekla je scenografkinja Paola Lugarić Benzia.

Igra kao temelj ljudskosti, toplina odnosa

Korbar ističe da je igra ključna poruka predstave, ne samo za djecu nego i za odrasle.

– U Antuntunovu svijetu sve može postati nešto drugo. To je princip dječje igre, sve dok se ne prestanemo igrati. Ovo je podsjetnik i djeci i odraslima da se nastave igrati, jer je igra jedna od osnovnih ljudskih vještina i načina na koji učimo o sebi, drugima i svijetu, rekao je.

Predstava se dotiče i odnosa oca i sina, s njihovim usponima i padovima, što dodatno produbljuje priču.

– Poruka je da djecu bodrimo da se igraju, da žive život punim plućima, da vole ljude i životinje, da budu iskrena i topla. Taj odnos oca i sina u predstavi nam je bio jako važan, rekao je Nikša Eldan.

Predstava Kako živi Antuntun tako podsjeća da se upravo kroz igru svakodnevica može pretvoriti u toplije, lakše i sretnije mjesto.