Premijerna izvedba predstave "Ovo bi mogao biti moj razred" u HNK Zajc

U Sklopu obilježavanja Dana Europe, HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke premijerno je u petak izveo predstavu "Ovo bi mogao biti moj razred" Jana Sameka, redateljice Anice Tomić i dramaturginje i suradnice na tekstu Jelene Kovačić.

U suradnji s Europe Direct Rijeka i Europe Direct Primorsko-goranske županije, prije premijere predstave koja govori o vršnjačkom nasilju, u HNK Zajc je održana tribina "Iza kulisa: vršnjačko nasilje kao društveni problem" na kojoj su sudjelovali predstavnici udruga, stručnjaci i srednjoškolci. Kroz razgovor s mladima i publikom otvorila su se pitanja nasilja u školama te izazova suvremenog odrastanja u stvarnom i digitalnom okruženju. Uvodno su se obratili intendantica Dubravka Vrgoč, gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić i zamjenik župana primorsko-goranskog Robert Matić.

Predstava "Ovo bi mogao biti moj razred" nastala je u suradnji s riječkom Akademijom primijenjenih umjetnosti. Govori o skupini srednjoškolaca čiji se svakodnevni život odvija između škole, društvenih mreža i noćnih izlazaka. Ono što počinje kao bezazlena igra i pokušaj uklapanja vrlo brzo postaje javno ponižavanje dijeljenje jednog videa s intimnim sadržajem prate okrutni komentari i započinje spirala nasilja.

U predstavi glume Nika Grbelja, Petar Baljak, Ana Marija Brđanović, Ana Vilenica, Dražen Mikulić, Anastazija Balaž, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Damir Orlić, Jelena Lopatić te studenti diplomskog studija Glume pri Akademiji primijenjenih umjetnosti Tino Trkulja, Mateo Zvono, Sara Bunić i Karla Šoštarić.

Autor glazbe je Nenad Kovačić, scenografiju potpisuje Matija Blašković, a kostimografiju Manuela Paladin Šabanović. Suradnica za pokret je Lada Petrovski Ternovšek, autor videa Sven Mrkonjić, a oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić.

Predstava pristupa vršnjačkom nasilju ne kao izdvojenoj pojavi, već kao dijelu širega društvenog mehanizma, u kojem se obrasci nasilja, šutnje i nekažnjivosti prenose transgeneracijski iz obiteljskog okruženja u školu, iz škole u društvo, iz offline svijeta u digitalne prostore. Upravo u tom prostoru kontinuiteta i puknuća nastavlja se autorski rad redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelena Kovačić: u istraživanju kako se trauma reproducira, gdje se gubi međugeneracijska odgovornost i zašto preventivni mehanizmi ne uspijevaju dugoročno.