Upoznajte tri generacije ližnjanske ribarske obitelji

Ližnjanska uvala Kuje i drvena batana. Već 50 godina vjerno služi obitelji Kostešić. Didu Grgi, sinu Valteru i unuku Marku. 

Kostešići su već stoljećima ovdje i naraštajima ribare. 

- o moru me uglavnom naučio tata, a poslije sam ja svoga sina. Bio je mali, imao je šest godina kad bih ga uzimao na kalamare, zaspao bi u brodu i tako je to počelo. Ljubav prema moru, kaže Valter Kostešić.

I 92-godišnji did Grgo će na more sa sinom i unukom kada za to bude prilike i kada mu bolno koljeno dopusti. Podignut će vrše koje su bacili nedaleko od obale. Tri vrše na tri različite pozicije.

Podignuo je Grgo vrša i vrša u svom životu i u njima se uvijek nešto našlo. Kaže da je uvijek ribu lovio vršama i parangalima. Mrežama rijetko. 

- Radio sam u Uljaniku i nisam mogao, nije bilo vremena. Mreže moraš krpati i dizati rano ujutro, kaže Grgo Kostešić.

- Mreže su bila jako skupe. I dupini bi došli i uništili nam mrežu i napravili gaverne na mrežama. Grizli su mrežu, pojeli ribu i nisi ništa dobio, dodaje Grgo.

Kao i ovoj, ribolov je u Ližnjanu mnogim obiteljima bio dodatan posao. Živjeli su od poljoprivrede ili radili u tvrtkama u Puli. Svaki slobodni trenutak izlazilo se na more.

- Nisam mogao živjeti bez mora. Sjećam se kad mi je doktor rekao da imam rak kože, rekao mi je da ne smijem pet godina na more. Onda ste me ubili pet godina, rekao sam doktoru. Možeš na more, ali treba cerot i šešir sombrero. To mi je bilo teško, prisjeća se.

Svladao je sve nedaće, od mora nije odustao. Ljubav prema njemu i ribarsko umijeće prenio je na potomke. 

- Ako ne pođeš jedan dan na more, ne osjećaš se dobro, kaže Valter.

- Lijepo je uz dida. Od kad znam praktički za sebe, išao sam s tatom na more, pa onda s didom ako ne bih mogao s tatom. Otišao bih na more svaki dan ako bih mogao. A sada je obitelj, posao, možda malo manje, ali isto u slobodno vrijeme, kad stignem, pođem nabrzinu malo na more, kaže Marko Kostešić.

 

More je nešto što nose u duši, osjećaju u krvi i žilama. 

- Evo, tu smo tri generacije, a Marko je dobio sina Roka i sad imamo i četvrtu generaciju. I njega ćemo naučiti da bude mali ribar, kaže Valter. 

- Sin ima mjesec dana, tako da će ubrzo, čim bude mogao, i on ići na mreže s nama, nadovezuje se Marko.

Nastavit će se obiteljska tradicija. Četvrtu, petu, šestu i tko zna koju generaciju. Baš kao i naraštaji prije njih, na mlađe će prenositi tu posebnu ljubav. Zavezali su cime Kostešići čvrsto uz more i ne puštaju ih.