Grupa zaljubljenika u tradicijske drvene brodove dovela ju je iz Sardinije u Pulu, obnovila i vratila u originalno stanje. I sad je ponovno spremna za plovidbu kao nekad - prijevoz lokalnih proizvoda, vina, ulja, sira. Riječ je o posljednjoj mediteranskoj tartani.
Tartanu su u pulsku luku prije tri godine sa Sardinije dopremili momci iz Udruge "Molaj cimu". Oronuli drveni brod iz 1927., načet od godina, koji je dobrano krcao more, škripav i s pokojim puknutim rebrom u putu, u milosti Posejdona sretno je prešao 1200 morskih milja, priuštivši posadi avanturu života.
U međuvremenu, vraćen joj je početni izgled, zamijenjeni oštećeni i truli dijelovi jarbola i rebara. Drvo se štitilo paklenom, smolom crnog bora, lanenim ulje, baš kao u vrijeme njene gradnje. Od velike je pomoći bio stručnjak u renovaciji drva, koji još ne zaboravlja prvu plovidbu.
- Negdje oko 22 sata imali smo prodor vode, što smo sat i pol ispumpavali, prisjeća se Imre Bogar.
Tartana se masovno gradila u 18. stoljeću. Prevozeći i do 250 tona tereta plovila je većinom uz obalu Francuske, oko Sicilije, Malte, Genove. Strastvenom brodograditelju nije se bilo teško zaljubiti u stari, lijepi jedrenjak.
- Nema jako puno manovra, jer sama lantina je jako velika. Najmanji bodovi imaju lantinu od 16, 18 metara, ova ima 22 metra, kaže Livio Jelčić.
- Napravljen je u brodogradilištu. Uspjeli smo skužiti da je to tartana i to su nam potvrdili iz instituta u Genovi i još dosta ljudi koji su znalci, tako da baš smo zagrizli i išli proučavati specifičnost te tartane, dodaje.
- Treba imati srca, volju i dušu da se napravi takav brod, a to je jedino Livio mogao sa svojim strpljenjem napraviti. Da je bilo tko od nas išao to raditi, odustao bi u startu, kaže Branko Sangaleti.
- Kompletno opremljen brod, siguran brod, užitak, kaže Želimir Vujčić.
Valja posadi poželjeti dobro i pitomo more! Ali, bojimo se da od komotne plovidbe po lokalnim regatama neće biti mnogo, dok na obali za obnovom vapi jedan stari škuner...