Psihologija potrošnje na hrvatski način: Zašto kupujemo previše i bacamo hranu?

Još ne tako davno nije je bilo dovoljno, danas 60-ak godina poslije bacamo je u velikim količinama. S oko 300 tisuća tona bačene hrane godišnje Hrvatska je u prosjeku EU-a, ali je zato pri samom vrhu kada je riječ o bacanju hrane iz kućanstava.

- Odem na tržnicu, kad vidim tezgu prepunu povrća koje izgleda kao iz kataloga već u glavi smišljam što bih mogla pripremiti. Imam milijun ideja što ću raditi s tim povrćem koje kupim, kaže naša sugovornica koja je željela ostati anonimna.

- Naravno to doneseš doma, sve složiš u frižider i sljedeći dan odeš na posao i iscijediš se na poslu. Dođeš doma gdje te čeka još hrpa drugih obveza, ti si mrtav umoran. I sad bi se trebao primiti kuhanja. Onda odlučim - neću danas, budem sutra... pa budem preksutra, dodaje.

Ljudi nerado govore o problemu viška hrane.

- Mislim da svi bacaju hranu, kaže naš sugovornik, koji je također želio ostati anoniman.

- Smatraju to nekim smrtnim grijehom. S druge strane, imamo neredovito radno vrijeme, supruga i ja smo freelanceri i dugo ostajemo na poslu. Teško je sve isplanirati i bacaš hranu. I onda se osjećam krivim, navodi.

Romina Tkalec odrastala je na selu i njena obitelj uzgajala je većinu hrane. Prisjeća se kako se u vrijeme kada nije bilo supermarketa kupovalo vrlo malo.

- Voljela bih biti više osviještena što se tiče kupnje hrane jer smatram da kupujem previše hrane. Možda namirnice koje mi zapravo i ne trebaju - mogu i bez njih, kaže Romina.

Trudi se da ne baca hranu. 

- Što se tiče namirnica koje bacamo, to su većinom kvarljive namirnice poput nekih mliječnih proizvoda, vrhnja, sireva. I definitivno kruh. Kruha uvijek imamo viška i obično bude star pa ga bacimo, priznaje Romina.

U Hrvatskoj se baca jako puno hrane. Godišnje je to gotovo 300 tisuća tona, upozorava Jelena Puđak, sociologinja s Instituta "Ivo Pilar". 

Čak 76% te količine dolazi upravo od nas potrošača iz kućanstava.

- Najviše bacamo voće i povrće, pojedinačno oko 23%, no najmanje bacamo kolače i kekse, oko 2%. Ono što nažalost bacamo su visokovrijedne namirnice, primjerice, bacamo 7% mesa, navodi Branka Ilakovac, predsjednica Centra za prevenciju otpada od hrane.

- Kada uzmemo u obzir da u prosječnom obroku pojedemo 500 - 700 grama, kada sve zajedno zbrojimo, dnevno bacimo 15 - 20% od tih obroka. Pitao bih svakoga kada bi mu skinuli 15 - 20% od plaće, kako bi se osjećao i koliko bi novaca imao, kaže ugostitelj Marin Medak.

Marin je odrastao na ušću Neretve, u selu Desne i njegova je obitelj jedanput mjesečno išla u trgovinu.

Prije svega svaki čovjek koji sam za sebe kuha, mora raditi na tome da se educira kako kuhati i koliko kuhati, a ne da kupuje koliko mu na tržnici netko ubaci u njegovu košaricu ili koliko mu je u shopping centru netko zapakirao, nego da jednostavno uzme u rinfuzi i tako si uzme koliko mu treba nečega, ističe Marin.

Hranu najviše bacaju obitelji s malom djecom

- Svi bacaju hranu, međutim i moja istraživanja, ali i mnoga druga istraživanja relevantna iz područja Zapadne Europe, ali i ostatka svijeta, u razvijenim državama su gotovo identične skupine ljudi koji su prepoznate kao najveći proizvođači otpada, a to su obitelji s malom djecom. To su imućni mladi profesionalci, osobe koje imaju visoka primanja i idu u česte velike kupovine, navodi Branka Ilakovac.

Da je to tako, potvrđuju i naši sugovornici.

- Supruga i ja imamo dvoje djece i s djecom je jako teško sve isplanirati. Kada će jesti, što će im se svidjeti, jedan dan jedno vole, drugo ne vole. Često se dogodi da vole neku hranu i onda to često kuhamo, a onda jedan put pojedu, a drugi put više to ne vole. Često nepredviđeno ode baka ili neko drugi po njih u vrtić pa odu kod bake, tamo nešto jedu i ne žele jesti kad dođu doma. I na kraju što napraviš s hranom - baciš ju, navodi svoje iskustvo jedan roditelj.

"Sindrom dobre domaćice" 

- Muškarci imaju tendenciju bacati kruh. Oni svaki dan žele svježi kruh, pola kruha od prošlog dana se često baca. Pri tome ne osjećaju grižnju savjesti. Međutim kod žena je prepoznata tendencija prevelikog pripremanja količine hrane. Sociolozi su prepoznali kod određene skupine ljudi "sindrom dobre domaćice". Radi se uglavnom o ženskim osobama, naravno može biti i dobar domaćin. Osobi koja želi svim svojim ukućanima, poglavito djeci, skuhati sva najdraža jela, pripremiti više hrane nego što se to realno može konzumirati, kaže predsjednica Centra za prevenciju otpada od hrane Branka Ilakovac.

Mnogi su odgajani da se uvijek pripremi više hrane nego što treba.

- Kultura konzumerizma potiče impulzivnu kupnju. Način života potiče da se stvari kupuju često i da se kupuje više nego što treba. Vidimo to s odjećom, s načinom na koji ljudi putuju, na načinom na koji troše bilo što pa je onda tu i hrana, ističe sociologinja Puđak.

Cijeli sustav organiziran tako da se kupuje što više

- Mi živimo u potrošačkom društvu i to odgovara državi čiji BDP raste, temelji se velikim dijelom na osobnoj potrošnji. Zatim, to odgovara trgovcima jer od toga zarađuju. I treće, to odgovara nama potrošačima jer tek sada na pravi način participiramo u potrošačkom društvu. Cijeli sustav je organiziran tako da svi akteri u društvu žele da ljudi kupuju što više, kaže prof. dr. sc. Zvonimir Galić, psiholog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Voditeljica Odjela zaštite okoliša u trgovačkom lancu Mira Kraljić ističe da uvijek kupcu žele ponuditi nešto novo.

- Naša misija je da kupcima ponudimo sve proizvode koje žele i čak možda neke proizvode za koje oni nisu ni svjesni da postoje, ali uvijek imamo potrebu ponuditi nešto novo, a na kupcima je da odluče u kojoj će to mjeri i kako kupovati, rekla je.

 - Volimo vjerovati da smo racionalni, no mi ne možemo biti racionalni, upozorava psiholog Galić.

Romina se ipak trudi da reklame ne utječu na svjesnoj razini na nju.

- Sigurno na nekoj podsvjesnoj razini utječu, imaju utjecaj na moju kupovinu. Kupujem sigurno i stvari, tj. hranu, grickalice, slatkiše koji me zapravo i ne trebaju, navodi. 

Trgovci jako dobro poznaju ljudsku psihologiju

- U pravilu su trgovine dizajnirane tako da izgubite osjećaj o vremenu, a kad izgubite osjećaj o vremenu, onda se vjerojatno smanjuje vaša racionalnost. Racionalno kupovanje bi bilo da uđem u trgovinu i kupim ono što mi treba i pritom kupim ono što je najbolja vrijednost za novac, kaže Galić i dodaje da bi država trebala poticati ljude na racionalniju potrošnju, a to ne radi.

Glavni cilj trgovaca je zadržati vas što je moguće duže. 

- Prestaje biti važan fokus zašto sam došao u trgovinu i zaboravim što sam došao kupiti pa kupim niz drugih namirnica, primjerice kupimo neki prehrambeni artikl koji je na popustu 20%, a da se nismo zapitali kolika je njegova stvarna cijena i treba li nam uopće, upozorava psiholog Galić.

U vrijeme COVID-a, kada smo bili zatvoreni u kućama, uspjeli smo smanjiti bacanje hrane između 10 i 30%, to je zabilježeno u gotovo svim europskim zemljama. 

- Išli smo u trgovinu s popisom onog što nam treba i ljude su puštali u trgovinu, nije bilo bezrazložnog hodanja niti previše zadržavanja. Sve to je moralo biti planski i ciljano odrađeno, navodi Branka Ilakovac.

Kako smanjiti bacanje viškova hrane?

Ugostitelj Marin Medak svoje goste potiče da ponesu kući ostatke hrane iz restorana.

- Svima nudimo da zapakiramo hranu da ju mogu ponijeti doma, da se izbjegne bacanje hrane. Rekao bih da maksimalno trećina, možda čak četvrtina kupaca doista želi uzeti ostatke hrane iz restorana za doma. Kupac se ne smije sramiti toga da kaže da mu se hrana zapakira za doma, poručuje Marin.

- Postoji doniranje hrane kao jako dobar mehanizam da se viškovi koji su nastali ne bace, no dolazimo do trenutka kad ljudi smatraju da je ta hrana "psihološki kontaminirana". Smatraju da ako uzimaš hranu od nekoga, da si siromašan, da ti nisi uspio u životu, da ti imaš problem itd. To je sve jedna stigma o kojoj treba pričati, upozorava Branka Ilakovac.

Nužnost smanjenja otpada od hrane prepoznaju i veliki trgovački lanci. 

- U samom procesu prodaje, sve što se primijeti da ide slabije prodaja, ili da su neki kraći rokovi trajanja ili je neka sezonska akcija gotova ili nešto, takvi artikli idu na sniženje, a proizvodi koji su na sniženju se stavljaju na vidljiva mjesta kupcima. To je isto jedan od načina kako smanjiti otpad od hrane, ističe voditeljica Odjela zaštite okoliša u trgovačkom lancu Mira Kraljić.

Ako ništa od toga svega ne uspije, imamo dobro razvijen sustav doniranja hrane, dodaje.

Sreća koja dolazi iz kupnje kratko traje

- Postali smo nevjerojatno razmaženi, zaboravili smo da su prije 60 godina su naši bake i didovi bili gladni. I danas se ponašamo u tom izobilju hrane jako bahato i bezobrazno i to ide u krivom smjeru. Ne vidim tako brzo da će se to promijeniti, poručuje ugostitelj Medak koji se zalaže da hrana treba biti još skuplja. 

- Tek onda ćemo početi ponašati se prema njoj racionalnije i zdravije se hraniti, kaže Medak.

- Sreća koja dolazi iz kupnje kratko traje, upozorava psiholog Galić.

- Očekujemo da će nas kupnja stvari usrećiti puno više nego što ona to u pravilu čini. Mi mislimo da nas dobar shopping trenutačno usreći, ali taj osjećaj sreće brzo ishlapi i ostane s posljedicama u frižideru i na bankovnom računu, zaključio je.

Emisiju pogledajte u nastavku: