Samostan sv. Pavla Pustinjaka na Školjiću

Preko puta Preka, koje se nalazi preko puta Zadra, smjestio se otočić osobite ljepote. Ime mu je Galevac, kažu, po galebu, no Zadrani ga znaju kao Školjić. A u sjeni drevnih borova smjestio se samostan svetog Pavla Pustinjaka. 

Od 1446. dom je franjevcima trećoredcima glagoljašima. Trećoredce je na otočić doveo zadarski plemić Bartol de Milano koji sklapa ugovor s trojicom fratara. Stjepan de Biach, Kristofor de Sacri i Fabijan de Croatia tada se obvezuju do kraja života stanovati na Školjiću te u crkvi svetog Pavla slaviti mise i održavati molitvu za spas Bartola i njegovih pokojnika. Bartol se zauzvrat obvezuje redovnicima za uzdržavanje osigurati 40 kvarti žita, 25 modija vina, 25 stara ulja, 12 sireva i jednu barku, za dolazak i odlazak s otoka. 

- Bartolomeo je ostavio jednu svotu novaca da fratri mogu urediti samostan prema svojim standardima, govori Božo Sučić, gvardijan samostana svetog Pavla Pustinjaka.

Stoljeća dinamične promjene

Stoljeća bilježe dinamične promjene na Školjiću, i građevinske i u svim ostalim područjima.

- 1560. godine kaže se da je mala crkvica porušena i napravljena je ova, naglašava Sučić.

Od svojih početaka franjevci trećoredci služili su se u službi Božjoj glagoljicom i staroslavenskim jezikom, pa su do danas ostali vrijedni čuvari hrvatske baštine. Uz samostan i crkvu, kompleks čini i muzejska zbirka.

- Ovo je brevijar, on je dakle staroslavenski, a ovdje pak je blagajnički dnevnik ovog samostana koji datira iz 1592. do 1675. godine. Ovo se zove prijatje i datje, dakle primitak i izdatak. S jedne se strane pisao primitak a onda se okrene knjiga naopako i onda se piše izdatak. Gvardijan je bio dužan i to svakog mjeseca čitati pred zajednicom fratara što je primio, što je potrošio, pokazuje gvardijan Sučić.

Vrijedne knjige čuvaju se i u samostanskoj biblioteci. 

- Ovo je peto izdanje Marulićeve "Judite" iz 1627. godine, a ono je u Veneciji izdano, govori Sučić.

Zatim brojne udžbenike, jer fratri su jedno vrijeme držali i gimnaziju. U početku za buduće svećenike, no kad u Zadru nije bilo škole na hrvatskom jeziku, i za ostalu hrvatsku djecu.

- Imamo glagoljaške misale i brevijare. Evo, ovo je glagoljski brevijar iz 1688. godine i tiskan je u Rimu, pokazuje.

Samostan je imao nekoliko stanovnika koji su nas zadužili svojim djelovanjem.

- Ovo je misa za pokojne, glagoljska, koju je napisao fra Dragutin Parčić. Imao je svoju glagoljsku tiskaricu, kupio je bilje pa ga slagao, govori.

Skupljao je i leptire, a imao je i svoj fotolaboratorij, dok je fotografija još bila u povojima. Šećemo tihim samostanskim hodnicima. Način života franjevaca trećoredaca bio je pokorničko-asketski, pa je to odredilo i sudbinu samostana.

- U 17. i u 18. stoljeću, služio je kao mjesto gdje su se raskuživali zaraženi bolesnici i tako je bilo. U dva navrata fratri su iseljeni odavde. Samo su ostala dva fratra koji su bili asistencija, ljudima koji su umirali od kuge, rekao je gvardijan.

Oaza mira

Kuge našeg vremena ne pogađaju toliko tijelo, koliko dušu, pa boravak u ovoj oazi mira može biti ljekovitiji od bilo koje medicine. Danas ih je samo dvojica, i nastoje sami održavati samostan i okoliš. Dani prolaze i prebrzo. Ipak, ostane vremena i za druge aktivnosti.

- Ovo su smokve i smokvenjak. To je sve iz našega vrta. Fra Ivan suši, on je specijalist za to, a one druge, malo manje ugledne, ali sasvim dobre smokve, to meljem na mašinu ručno, za mljevenje mesa i onda iskuham, malo dolijem i ruma i naprave se smokvenjaci. Fra Ivan radi rakije od oraha, rogača, raznih trava što po Školjiću rastu. Ljudi u konobu dođu iza mise,onda se ovdje malo počaste s kavom, rakijom, a i koja se pjesma uz gitaru baci, govori gvardijan.

Čovjek se osjeća uistinu počašćenim i okrijepljenim boravkom s fra Božom. Postoji i mogućnost višednevnog boravka na otočiću.

- Ne biramo ni po čemu tko dolazi. Može biti vjernik ili nevjernik, može biti ove ili one nacije, nije važno. Ako čovjek traži mir, mislim da je ovo onda kuća za sve, zaključuje fra Božo Sučić.

Hvala, fra Božo. Na miru. Treba biti uistinu zahvalan što postoje ljudi i mjesta poput ovog.