Slatke smokve obitelji Zec s Krka

Nema na Kvarneru puno plantaža smokava. Sadile su se oduvijek pojedinačno uz ograde i suhozide, bile u sjeni maslina i vinove loze. Svježim, sočnim, slatkim smokvama teško je odolijeti i u sezoni su traženo voće.

Ipak, na otoku Krku, u malenome mjestu Brzac, prije dvadesetak godina Ana i Nikola Zec posadili su prvi smokvik. Njihova plantaža, inače, prva je eksperimentalna plantaža na Kvarneru i u Primorsko-goranskoj županiji. 

- Smokvu mogu opisati kao hraniteljicu. Nekad je stvarno bila hraniteljica, tko je imao suhe smokve u džepu, to je bio obrok. Tko je imao smokvu i mogao sušiti, imao je i energiju, govori Nikola Zec, Brzac, otok Krk.

Srpanjsko sunce puni smokve slatkim sokovima. Gospođa Ana i gospodin Nikola uživaju prateći kako njihove smokve dozrijevaju.

Ovi su vrijedni ljudi promicatelji vrijednosti smokava i svojevrsni pioniri organiziranog smokvarstva na Krku. Uz pomoć savjetodavne službe, prije dvadesetak godina zasadili su prvu plantažu smokava u Primorsko goranskoj županiji. 

- Kažu da maslina mora vidjeti more, a mi smo mislili, možda mora i smokva... Od sorti uglavnom imamo bijelu i bružetku. Domaća dugorepka i domaća bijela, inače smokva ima puno naziva, naše domaće sorte pretežno, kaže Nikola Zec.

U prekrasnom smokoviku skuplja se kišnica. Smokve se moraju zalijevati, a od ostale njege tek pokositi travu i baciti malo gnojiva. Problema s bolestima i nametnicima nema, pa se smokve ničime ne tretiraju.

- Plodovi idu lijepo, zadovoljni, mogli bi ih jesti za Velu Gospu. Ovdje dozrijevaju malo kasnije... Južni dio otoka oko 1. kolovoza, a mi kasnije, kaže gospodin Nikola.

Kako kažu supružnici Zec, smokovik su dotjerali do razine, da bude li ga netko u budućnosti htio od njih preuzeti, neće morati ništa dorađivati, nego ga održavati i ubirati plodove.

Njima su smokve ljubav, posvetili su im se nakon odlaska u mirovinu, a naravno da su i izvor kakvog takvog dodatnog prihoda.

- Imamo za smokovnjake, za prijatelje i nešto malo za tržište, kaže Nikola Zec.

Nekada su se smokve sušile na suncu, a oni napredniji imali su u prošlosti peći za dimljenje. U današnje vrijeme peći gotovo da su nestale, no gospodin Nikola uspio je rekonstruirati jednu takvu peć, pa njegov smokovik polako postaje i muzej smokve. 

Smokva je u prošlosti na Krku uvijek bila sporedna glumica. Sadila se uz gromače, na rubovima maslinika ili plodne zemlje. Kod obitelji Zec dobila je glavnu ulogu. Njihovom zaslugom i lokalna turistička zajednica revalorizirala je vrijednosti smokve i pokrenula Dane smokava u Krku koji će ove godine doživjeti 19. izdanje. 

Nakon dozrijevanja većina će smokava s plantaže na sušenje. Sušara je spremna. Kapacitet joj je 150 kilograma u 24 sata, što bitno premašuje potrebe plantaža s oko 100 stabala. Jedina je to sušara na Krku, pa obitelj Zec spremno prihvaća sve smokve s otoka koje njihovi vlasnici žele sušiti.

Dio sredstva za sušaru osigurali su preko natječaja Hrvatske gospodarske komore. Kažu bila je skupa, ali nije im žao da su je kupili. U malome proizvodnome prostoru nastaje i prvi krčki jestivi suvenir - "Smokvenjak". Sve što proizvedu, prodaju. No kako kažu od zarade im je važnije zadovoljstvo što mogu uživati u svojim smokvama i proizvodima od njih među kojima je i rakija od svježih smokava.

- Nemamo još za tržište jer nemamo količine, ali za prijatelje ima, zaključuje Nikola Zec.