Umirovljenica Milica nikada ne miruje

Kako dane u mirovini provoditi ispunjeno i bez previše mirovanja? Dobro to zna Milkica Leskovar iz Bjelovara, koja u osmom desetljeću života uobičajene dnevne aktivnosti obogaćuje i umjetnošću. 

Slikati je počela nakon što je napunila četrdeset godina, za vrijeme Domovinskog rata. Tada je shvatila da joj svijet boja pruža i sigurnost i neke nove mogućnosti izražavanja kojima je odmalena bila sklona.

- Ja sam obično poslijepodne i noću radila i to me je spašavalo. Nisam recimo čula pucnjavu koja je bila uokolo. Jednostavno sam to isključila jer sam se orijentirala na svoje slike, priča gospođa Milkica.

Svaki slobodni trenutak gospođa Milkica provede s kistom u ruci. Zima je vrijeme kada njezina mašta najviše dolazi do izražaja. Ne zna koliko je u tih gotovo četrdeset godina, koliko intenzivno stvara, slika izašlo iz njezina atelijera.

No zidovi ukrašeni njezinim djelima, s kojima je gostovala i na mnogim izložbama, svjedoče o umijeću njezinih ruku i mašti.

- Izgubim se jednostavno! Ne mogu odrediti vrijeme. Jednostavno odem, izgubim se dok ne finiširam. Zimi više slikam - po sjećanju cvijeće, dodaje gospođa Milikca.

Ljeti cvijeće, baš kao na njezinim slikama, zašareni Milkičin svijet. Dvadesetak vrsta cvijeća krasi dvorište, a svaki detalj njezinih je ruku i mašte djelo. Središnji motiv okućnice već je dva desetljeća ova košara.

- To mi je uvijek bila želja, neka velika košara i to sam ja napravila od žice i onda sam ju ukrasila bršljanom i formirala ga i baš mi je lijepo, kaže gospođa Milkica.

Ova 77-godišnjakinja u mirovini je dvadeset tri godine, a prije točno dvadeset preminuo joj je suprug. Od tada živi sama, ali često je posjećuju kćeri, zetovi, unučad i praunuk. Sve što treba, kaže, najčešće radi sama - košnja trave, orezivanje živice, kućanski poslovi... Ništa joj nije teško:

- Ne prilazim tom svemu radu s obavezom nego s užitkom, voljom jer mi je lijepo kad mi je sve lijepo. To je moj život, to mi je prekrasno. Dani u mirovini su popunjeni. Znači imam vremena da se odmorim, da meditiram, maštam, popijem si kavu na miru, nabraja gospođa Milkica.

Mašta je dio Milkičina života još otkako je odrastala u malom moslavačkom selu Šimljanici, bila je nepresušan izvor tadašnjih odluka, nerijetko i nestašnih.....

- Bila sam dijete puno mašte i htjela sam letjeti s rodom, ali je nisam mogla uhvatiti. Dolazila je roda tamo u livadu blizu i dođem ja po travici, vučem se i vučem, kad dođem blizu roda, ona ode i nisam mogla na rodi jahati, priznaje gospođa Milkica.

Sama i šiva i kukiča odjeću za sebe, pa je i oslika. Izrađuje i nakit. Voli se urediti. Ne prođe nijedan dan da se ne našminka, pa makar i samo nanese ruž na usne jer uživa u svemu što radi pa kako onda da kosi travu neuređena?