Vaganac - selo koje se kao feniks diglo iz pepela

Nedaleko od granice s Bosnom i Hercegovinom, u Lici, nalazi se Vagánac. To razrušeno hrvatsko selo podiglo se nakon Oluje kao Feniks iz pepela. Sada je dobilo i knjigu iz pera rođene Vagančanke. 

U crkvi u Vagancu, selu nedaleko od Plitvičkih jezera, svečano je predstavljena knjiga "Moj Vaganac". Autorica Ivka Bengez zagrebačka je novinarka u mirovini rođena u Vagancu kao Ivka Jakovljević.

U knjizi je opisala lijepa i tegobna sjećanja na svoj kraj, koji je u novijoj povijesti teško stradao:

- To je bilo djetinjstvo u kraju koji je bio oduvijek siromašan, u kojemu se nije ekonomski, kako bi čovjek rekao, bogato živjelo, ali je duhovni život i ona druga strana života zamjenjivala taj nedostatak. Posebno je tu prikazana borba za život, kaže Ivka Bengez.

Vaganac su, naime, pobunjeni Srbi i takozvana JNA razorili upravo 8. listopada 1991., na dan proglašenja neovisnosti. Svih 300-tinjak stanovnika Gornjeg Vaganca spasilo se izbjegavši preko Bihaća.

- Te stanovnike, seljake, takorekuć goloruke, nenaoružane, napali su svim mogućim borbenim sredstvima, i zrakoplovima, dodaje gospođa Ivka.

Ivka je imala sedmero braće i sestara. Najmlađi brat Tomislav poginuo je u akciji Medački džep, a Ive i Joso, također branitelji, umrli su kasnije, kao i sestra Jelena. Danas u selu živi 70-tak stanovnika, a djece je malo.

- U Vagancu je osnovna škola do četvrtog razreda i u ta sva četiri razreda idu četiri učenika ukupno. Dalje idu na Plitvička jezera. Njima je glavno mjesto zaposlenja Nacionalni park Plitvička jezera. Oni sad više tamo rade nego što su prije jer prije im nisu bila dostupna neka viša mjesta, napominje naša sugovornica.

Neki se bave turizmom, pa je selo počelo malo bolje živjeti. Ipak, štošta nedostaje:

- U prvom redu najviše nedostaje ljudi, najviše nedostaje mladih, koji bi povećali broj, koji bi razvili neke druge interese, koji bi bili obučeniji da se znaju izboriti u lokalnoj upravi i drugdje da se nekako, ne samo Vaganac, nego i sva ova malo zaostalija sela, podignu i da žive na jednom drugom nivou i standardu, smatra gospođa Ivka.

Knjigu "Moj Vaganac" izdao je Državni arhiv u Gospiću, a uredio Ivica Mataija. Predstavljena je jesenas, na mjesni blagdan Uzvišenja Svetoga Križa. U tom križu mnogo je simbolike:

- Pa evo, to nije slučajno. Jednostavno je vjerojatno i povijest htjela tako jer Vagančani su poslije Prvoga svjetskog rata gradili tri crkve. Prvu su im srušili, drugu su im isto tako srušili i gradili su onda treću crkvu sada, poslije Domovinskog rata. Znači, oni svoj križ pokorno nose, oni ne padaju pod križem, ako padnu onda se i dignu i nadaju se nekakvom boljem životu, normalno uz pomoć i lokalne zajednice i državnih vlasti i svih onih koji su na takvim mjestima ali koji bi i o tom rubnom dijelu Like i Hrvatske trebali voditi više računa, zaključuje Ivka Bengez.

Lika je u Ivki ostavila dubok trag. U knjizi je ukratko prikazala sve segmente života u tom kraju. Od radova do društvenog života, blagdana, običaja, pjesama i pošalica.

Život koji ih nije mazio davao je ljudima posebnu izdržljivost.

- To sam isto htjela naglasiti da je za Ličane svojstveno to da su oni hrabri ljudi, da su oni požrtvovni ljudi jer jednostavno, živeći u tim okolnostima i tim vremenima, morali su biti takvi, smatra gospođa Ivka.

Ivka Bengez vjeruje da će svi koji pročitaju knjigu prepoznati upravo tu crtu Ličana, gdje god ih sretnu.