Sunčica se zaljubila u Indoneziju, pa napisala knjigu

Zagrepčanka Sunčica Dolušić provela je dvije godine u Indoneziji i oduševila se tom zemljom. O svojem je iskustvu napisala knjigu, "Mata Hari i spiriti Indonezije", koju će danas, u četvrtak 26. rujna predstaviti u Hrvatskoj kući Materina priča u Zagrebu.

Bajkovita Indonezija tema je knjige novinarke Sunčice Dolušić. Nakon rada u Vjesniku, bila je diplomatkinja u toj dalekoj zemlji. Zašla je duboko u prašume, do sela gotovo bez civilizacije.

- Mata Hari u Indoneziji znači "Oko Dana" ili Sunce, a kako se ja zovem Sunčica, onda je tamošnjim stanovnicima bilo jako teško to izgovoriti i onda su rekli: "Pa Sunce, kako se to kaže? Pa Mata Hari" - i takp je to ostalo, otkriva nam autorica knjige.

Sunčica se zaljubila u Indoneziju, prelijepu zemlju koja nudi sve - prirodu, bogatu tradiciju i zanimljivu baštinu. Nastojala je obići je cijelu:

- Od svih tih otoka - Jave, koju sam prošla uzduž i poprijeko, do Bornea, Sulavezija, Balija i ostalih nekih možda manjih otočića, nabraja Sunčica.

Jakarta je golem grad s 11 milijuna stanovnika, u kojem je svaki dan neopisiva gužva. To je bila i prva riječ koju je naučila:

- Recimo, vozači: sjednemo u taksi, onda oni meni kažu, budući da nisu znali engleski, većina ih ne govori engleski, onda bi mi rekli: "Hari iri mačet, mister". Onda ja: "Čekaj, čekaj, da vidim, hari iri - danas, mačet - gužva", a "mister" je bilo i za gospodu i za dame, prisjeća se Sunčica.

Nekoliko sati vožnje od Jakarte nalazi se selo Badui, u kojem ljudi žive bez struje i tehnologije:

- Oni jedu otprilike tri puta na dan rižu, i, jedino što je slično nama, vole kafenisati. Onda smo mi tamo sjeli uz kavicu, pričali kakav je život. Kod njih je moguće da im velika mačka prošeta ispred kuće, da im zmija ušeta u kuću, sve je to nešto s čim su oni naučili živjeti, kaže Sunčica.

Na Borneu, trećem najvećem otoku svijeta, u jednom je selu bila prvi stranac.

- To se selo zove Sekolak Jolek, i tamo je pleme Dajak Tunjung. I oni su me dočekali kao kraljicu. Ja sam zapravo zatražila da vidim nekakvo tradicionalno iscjeljivanje, nastavlja Sunčica.

Zadnje poglavlje knjige Sunčica je naslovila "Lovci na glave s velikim srcem":

- Tu se referiram na to pleme Dajak koji su u principu stoljećima bili obilježavani kao veliki kanibali, lovci na glave, strašni neki ljudi, međutim, kad se proučava ta tradicija vidi se da se to radilo stvarno u nekim iznimnim situacijama, kad su bili neki neprijatelji u pitanju, pa se to onda to radilo, da bi se uzela njihova snaga ili moć, napominje Sunčica.

Sunčica smatra da toga možda ima i danas, ali ono što je sama vidjela rituali su s pokojnicima na otoku Sulawesiju. Ondje ih i danas balzamiraju formalinom. Često ih godinama drže u kući prije ukopa. Potom ih svakoga kolovoza izvade i doslovce se "druže" s njima. Izlažu i njihove lutke.

Ipak, vratimo se vedrijim primjerima. Tako jedno biće Indonežani zovu "najpametnijim čovjekom na svijetu":

- To je šumski čovjek. To je zapravo orangutan jer, na indonezijskom se kaže "orang" - čovjek, "utan" - šuma i legenda kaže da je taj orangutan zapravo bio jedan čovjek, koji je otišao u šumu kako ne bi morao - raditi, priča Sunčica.

Tamo je sigurno našao i najpoznatije voće Indonezije. Stanovnici ga obožavaju, a Zapadnjaci - kako tko.

- To je durian ili kako se Jakarta zove isto - Veliki durian. Radi se o jednom voću koje je bodljikavo, okruglo i ima poseban miris, zapravo miriše na smrdljive čarape i zato se ne smije unositi u hotele, objašnjava Sunčica.

Legenda tumači da je neki kralj htio osvojiti lijepu djevojku. Tražio je mudraca da mu pomogne. Ovaj ga je podučio kako da posadi drvo mirisnih plodova i očara odabranicu.

- Međutim, kad je bila velika proslava povodom tog vjenčanja, onda kralj nije pozvao mudraca. Mudrac se naljutio i od tog duriana je napravio - smrdušu, dodaje Sunčica.

Sunčica kaže da naše nepce bolje podnosi durian u slasticama. Ipak, na glasu je zbog mnogih svojstava:

- Jako je zdrav, čak je i afrodizijak. I koni imaju izreku "kad durian padne s drveta - suknja se diže", kaže Sunčica.

Indonezija je puna priča, legendi i toplih ljudi, zaključuje naša kolegica. Iduću knjigu voljela bi posvetiti drugoj zemlji koja ju je osvojila - također dalekom Perúu.