Zagrebački vodotornjevi – skriveni simboli grada

U Zagrebu se nalaze tri velika vodotornja. Svaki ima svoju priču koja se veže za industriju koja ih je izgradila. Iako više nisu u uporabi - zanimljivi su spomenici industrijskog Zagreba.

Prvi vodovod u Zagrebu otvoren je 1878. godine, kad je grad imao oko 30 tisuća stanovnika.

Vodovod je uskoro postao nedostatan; viši su dijelovi grada često ostajali bez vode. Tome se doskočilo izgradnjom novih cjevovoda, ali i rezervoarima-vodotornjevima. Od mnogih, građenih kroz povijest, do danas su preostala samo tri. Najstariji od njih potječe iz 1893. godine, a nalazi se u Ilici, u tvorničkom krugu Zagrebačke pivovare. 

Kapacitet mu je osamdeset kubičnih metara, a djelo je arhitekata Waidmanna i Pilara.

- Godine1892., kada je osnovana Zagrebačka pivovara, nalazimo zapise da je tada i vodotoranj izgrađen, da je izgrađen na prostoru tadašnjeg zdenca koji je služio kao izvor pitke vode, kaže menadžerica u Zagrebačkoj pivovari Tina Krištić.

Od 2003. vodotoranj je upisan u Registar kulturnih dobara i ima status zaštićenog spomenika kulture. Služi kao prezentacijski i izložbeni objekt, a zasad nije pronađen podatak dokad je bio u izvornoj funkciji.

- Voda je glavni udio u sastavu piva, preko 90% tako da je ovaj vodotoranj imao važnu ulogu kao spremnik vode, ali isto tako je osiguravao pritisak za distribuciju prema drugim potrošačima unutar Pivovare, za sve procese proizvodnje, rekla je .

- Pivovara se odnosi na taj jedan mali industrijski sklop same Pivovare. Isto tako i u Ruđeru Boškoviću, a ovdje se radi o ogromnom industrijskom kompleksu i urbanističkom arealu kojeg reprezentira ovaj vodotoranj, kaže Biserka Dumbović Bilušić, arhitektica i konzervatorica.

Riječ je o znamenitom vodotornju na nekadašnjem području Tvornice Željezničkih Vagona "Gredelj", koji će uskoro obilježiti sto godina od izgradnje. Bio je dio tvornice vagona, s namjenom da parne lokomotive opskrbljuje vodom.

- Trebam reći da je prije ovog vodotornja postojao i klasično zidani vodotoranj, građen od opeke, koji se nalazio na zapadnom ovog industrijskog sklopa. Tako da je ovo zapravo drugi po redu vodotoranj u strojarnici, rekla je arhitektica i konzervatorica.

Taj toranj, čiju sliku nemamo, sagrađen je 1890., a srušen devedesetak godina poslije.

Ovo područje upravo je u procesu drastične promjene namjene i izgleda. Tvornica vagona odavno je preseljena, pa je toranj ostao nekako usamljen. O njegovoj obnovi i uređenju intenzivno se raspravlja u stručnoj javnosti.

- Grad Zagreb to zaslužuje jer samim time čuva i neku svoju identitetsku vrijednost. Jer, sam vodotoranj, osim što ima svojevrsnu graditeljsku vrijednost jer reprezentira način gradnje takvih industrijskih građevina '20-tih i '30-tih godina prošlog stoljeća, on ujedno i reprezentira urbanistički razvoj ovog dijela Trnja. Treba napomenuti da je Trnje prvi urbanistički planirani industrijski kvart u Zagrebu, poručuje Dumbović Bilušić.

Vodotoranj je upisan u Registar kulturnih dobara, pa to daje stanovito jamstvo da se neće sasvim zapustiti.

Najmlađi, pak od triju još stojećih zagrebačkih vodotornjeva jest onaj u Institutu Ruđer Bošković. Visok je 27 metara, a sagrađen 1951., kao trajni spremnik vode za potrebe Instituta.

Sam spremnik ima promjer 9 i pol metara, dno je izvedeno od armiranobetonskoh greda. Nosivi stup u podnožju ima promjera pet metara. Na vrhu je i vidikovac, koji je već poduže zatvoren za javnost.

Tri zagrebačka vodotornja koja su preživjela sve mijene i potrese. Jedan povijesni industrijski spomenik, a druga dva kao potencijalni vizualni simboli grada.