Bilogorske pisanice: Tradicija koja živi kroz generacije

U Kulturnom centru u Velikom Trojstvu kod Bjelovara prikazane su gotovo sve tehnike ukrašavanja i oslikavanja pisanica, a moglo se doznati mnogo i o narodnim običajima i vjerovanjima vezanima uz Uskrs.

Kokošja ili paunova, obojena ili opletena, na Bilogori su uskrsna jaja - pisanci, a njihovo ukrašavanje vještina koja se ne zaboravlja.

- Bila sam dijete, tad to još nije izgledalo na takvo jaje, ali od malena to radim. Naučila me moja kuma pokojna, rekla je Ana Mirović.

One su vjerne tradiciji, jer u prirodi je mnogo boja i materijala za ukrase - od perja do trava.

- Sitinac kojeg su nekad zvali rackovina. Kraj potoka je raslo, pojašnjava Zlata Vinković.

- Radila sam sa skalpelom i s britvom. Sva jaja su ispuhana, farbana u luku i onda se greca, kazala je Nada Horvatić.

Sve kako bi se blagdanski stol ukrasio ovim simbolom života i snage, koji kad pukne podsjeća na odvaljen kamen s Isusova groba.

- Bake su uvijek uzimale jaje, pomilovale dijete s kokošjim jajetom i rekle budi lijep, zdrav i jedar kao jajce, pojašnjava skupljačica narodnog blaga Gordana Marta Matunci.

Cijeli je veliki tjedan, kaže, vrijeme kad se kuća i crkva, duh i tijelo pripremaju za novo doba. Za svjetlo koje će s uskrsne vatre na Veliku subotu stići u kuću.

- Bitna je i guba koju bi dečki našli u šumi ili u voćnjaku. Onda bi nagrnuli s nečim malo žara i primili za to, nosili kući jer se u to vrijeme moralo pogasiti sve vatre u kućnim ognjištima. Potom bi novu, svetu vatru palili s tom blagoslovljenom vatrom, poručila je Matunci.

Od krijesova je nekad gorjela Bilogora, kaže ova umirovljena učiteljica, zaljubljenica u baštinu, priželjkujući da danas umjesto raketa počnemo paliti vatre života i ljubavi.