Divovski lignjun usred šipanske luke: Dragan ga izvukao ostima

Na otoku Šipanu ribar Dragan Marković uhvatio je divovsku lignju dugu metar i pol. Šetao je rivom sa suprugom kada je u mirnoj luci uočio golemog lignjuna kako pliva tik uz obalu. Ubrzo je pronašao osti i – kako kaže – priča je dobila neočekivan završetak.

'Primakla se rivi kao da će sama izletjeti'

Supruga ribara, Đurđica Margaretić Marković, prepričava trenutak iznenađenja: "Ta lignja se primakla rivi kao da će sama izletjeti i onda je on trčao po selu tražio osti".

Dragan Marković opisuje kako je sve izgledalo iz njegove perspektive.

– Ja držim osti ispred sebe, a on dolazi ravno na mene, na samu površinu, na metar od ove rive. I ja ga probijam ostima u vrat i to je njegov kraj, ispričao je.

Riječ je o kapitalnom primjerku, teškom devet i pol kilograma i dugom metar i pol – velikom lignjunu ili totnju, kako ga ondje zovu.

Nije prvi put da 'beštija' zaluta u valu

Ovakvi ulovi, kažu mještani, nisu bez presedana.

Baldo Marković, sin ribara Dragana, podsjeća da se slična situacija dogodila prije 13 godina - "na istom mjestu i na isti datum, drugi gospar uhvatio je jednog od sedam i pol kila. Isti alat, osti, ista sudbina – gulaš".

Dubokomorska vrsta, ali zimi dolazi bliže obali

Objašnjenje su potražili u Institutu za more i priobalje, gdje jednog totnja ulovljenog prije sedam godina između Lokruma i Dubrovnika čuvaju u formalinu. Znanstvenik Instituta za more i priobalje Rade Garić pojašnjava da je riječ o dubokomorskoj vrsti.

– To je dubokomorska vrsta i odrasli primjerci žive na više stotina metara dubine. Ali zna se dogoditi, zimi pogotovo u drugom mjesecu, osobito nakon jakih bura, da dođu u blizinu obale. U zadnjih dvadesetak godina imamo desetak nalaza kada su ih ljudi hvatali jer su se aktivno hranili uz obalu, kaže Garić.

Jednog takvog totnja ulovio je i ribar Ervin Markišić, koji se tog dana i danas sjeća.

– Između ponte od Lokruma i Porporele, u mrežu prosticu oko 32. Boga ti, kako se neću iznenaditi, vidim ono nešto odozdo se bijeli, a ono neman, kaže.

Dragan Marković vjeruje da bi sličnih susreta moglo biti još.

– Vjerujem da će ih u budućnosti biti još većih i većih jer, kako rečemo, more nema semafore. On je tu zalutao, zalutao na kraj puta, kaže.

Totnja više nema – završio je u gulašu. No, priča o ulovu za pamćenje još će se dugo prepričavati na Šipanu.