Marko Babić, čovjek koji je progovorio o karcinomu i pomogao drugima

Kako znati da ste živjeli život veći od njega samog? Marko Babić zasigurno je. Progovarajući o svojoj bolesti, karcinomu kostiju, pomogao je brojim ljudima s istim problemom.

- Prvo što bih rekla je da je bio nevjerojatno dobar čovjek, baš je uvijek onako išao čistog srca. Imao je jako lijep smisao za humor i mislim da je s tim prvo privukao ljude. Uvijek je govorio da će dati ljudima cijeloga sebe pa ako netko to i iskoristi, da je to problem te osobe, ne njega. Zapravo je oduvijek širio ljubav, optimizam i nadu, a s tom dijagnozom je samo to sve bilo potencirano još više, rekla je Tina Biloglav, Markova partnerica.

Dijagnoza je došla nenadano, u tridesetoj godini života. Tina je tada bila četiri mjeseca trudna s Lucom, njihovom drugom kćeri.

- Bili smo na moru, iznenadilo nas je, zapravo sarkomi su jako rijetki i svijest o njima prije Marka je bila nikakva. Nama kada su rekli da ima sarkom, nas dvoje uopće nismo znali što je to. Googlali smo tu večer i nismo imali pojma tko nam je neprijatelj, tako da nas je jako iznenadilo. On je imao kvrgu ovdje, nismo uopće mislili da će ta večer donijeti te vijesti zapravo, dodaje Tina.

Zbog loših vijesti nije očajavao. Dapače, živio je život punim plućima svjestan da bi svaki dan mogao biti posljednji.

- Nama je zaista bilo jako lijepo u tom razdoblju, koliko god to ludo zvučalo, jer on nije dopustio da to utječe na nas i mi kada smo bili skupa zaista nismo bili tužni zbog toga, nismo na to stavljali fokus. Ali da, svaka tri tjedna je došla kemoterapija, svaka četiri mjeseca je došao PCT i čekanje PCTa i nalaza je nešto što je izuzetno stresno i tek kad dobiješ dijagnozu, kad postaneš dio toga, shvatiš koliko tu ima slojeva nade, stresa, gubitka nada, onda se ponovno dižeš gore i koliko tu ima borbe i sa samim zdravstvenim sustavom, ali i bolesti naravno, kaže Tina.

''Četiri tjedna prije nego što je umro kupila sam joj Kralja lavova''

Godinu dana nakon dijagnoze, započeo je web kampanju Osjećam to u kostima, a napisao je i knjigu Putovanje zvano igra u kojoj bilježi svoje misli i osjećaje.

- Za osobe s malignim oboljenjima mislim da im je jako puno pomogao i meni su ljudi slali da je ovo knjiga koja bi trebala biti obavezna na onkološkim odjelima. Način na koji se on nosio s tim je stvarno ispravan, svako ima pravo nositi se na svoj način najbolje što zna, ali on je zapravo pokazao da možeš i s humorom i s tim da pokažeš svu ljubav prema životu. Da ja i to smjer kojim možeš otići, objašnjava Tina.

Knjigom je htio pokazati i svojim kćerima, Tonki i Luci, tko je tata Marko. I ostavit im nešto po čemu će ga pamtiti.

- Kad sam ja shvatila da put kojim idemo ima samo jedno ishodište, onda sam negdje četiri tjedna prije nego što je umro kupila joj Kralja lavova pa smo s time startali. Tonki naravno, Luce je bila premala, ističe Tina.

- Zadnja dva tjedna kada on nije mogao praktički ništa, ja sam nas vodila u parkove, na piknik, gledati konjiće i uvijek sam govorila nas tri smo ekipa, vidi nas, dobro nam je. I dva dana prije nego što je umro,hitna ga je odvezla, ja sam joj rekla: Tonka, znaš kako u Kralju lavova tata umre. Ona kaže: Da mama?, a znaš da je naš tata jako dugo bolestan? Kaže: Da, a što će naš tata umrijeti? Ja kažem: Pa ne znam ljubavi, moglo bi se to dogoditi. I ona je stala i rekla: Ali ja jako volim tatu, ali znaš što mama? On će nas čuvati i gledati od gore, a nas tri smo ekipa i bit ćemo ok, prisjeća se Tina.

Zbog svoje knjige i kampanje s kojima je podizao svijest o sarkomu i pomagao oboljelima, posthumno je proglašen i Komunikatorom godine.

- To je nešto na što bi on stvarno bio ponosan. O njemu je napisano jako lijepih tekstova, dobio je predivne poruke, ali ta nagrada je nešto što… Ja ga točno vidim kako se on penje na tu pozornicu i uzima tu nagradu. I zaista mislim da ju je zaslužio. Čak i kad su mi par sati prije rekli da će dobit nagradu, ja kažem: Aha, što je dobio nagradu?, netko iz žirija mi je rekao: Pa što nije bilo očito? To je mogao biti samo on. (Jeste ponosni?) Jesam. Uvijek, zaključuje Tina.