Mentalna paraliza, izgubljeno vrijeme i borba s rutinom: kako izgleda ADHD iznutra

O poremećaju pozornosti i hiperaktivnosti najčešće se govori u kontekstu djece – školskih klupa, nemira i poteškoća s koncentracijom. No ADHD ne nestaje s godinama.

Mnogi ljudi tek u odrasloj dobi saznaju da se iza njihovih svakodnevnih borbi krije neurološki poremećaj, a ne manjak volje, discipline ili truda. Godine nerazumijevanja, pogrešnih tumačenja i unutarnjih preispitivanja tada napokon dobivaju smisao.

Priča Karmen Grizelj - ADHD

Takvo iskustvo ima i prof. dr. sc. Karmen Grizelj kojoj je ADHD dijagnosticiran prije godinu dana. Za nju ta dijagnoza nije bila teret, nego olakšanje – potvrda da ono što ju je pratilo cijeli život nije bilo pitanje karaktera.

- Sve stvari koje su se do sada pisale kao neke negativne osobine, neka ponašanja koja se tumače kao bezobrazluk ili lijenost, nije to bilo to. Nije da se nisam trudila, nego nije išlo, ispričala je Grizelj u podcastu PSIHOLOGiJA na Radiju Sljeme.

Već u djetinjstvu razlikovala se od svojih vršnjaka. Više su joj odgovarali razgovori s odraslima i ozbiljnije teme, a dječji svijet bio joj je manje blizak.

- Meni je bilo puno draže razgovarati s odraslima nego s vršnjacima, meni je više odgovarao ozbiljniji razgovor, rekla je.

Uz dobre školske uspjehe, takva ponašanja nisu izazivala sumnju, nego su se pripisivala njezinoj zrelosti i karakteru.

- Mama je to pripisivala karakteru. Znala je da sam za svoje godine možda pametnija nego što bi se očekivalo pa je to objašnjavala time da mogu biti bezobrazna, dodala je.

ADHD je više od problema s pozornosti

Govoreći o simptomima ADHD-a, profesorica ističe da se taj poremećaj često pogrešno svodi na površne opise. Poremećaj pozornosti i hiperaktivnost jesu najvidljiviji, ali daleko od toga da objašnjavaju cijelu sliku.

- Nije problem nedostatak pozornosti, nego nemogućnost usmjeravanja pozornosti na ono što je bitno, rekla je.

Osobe s ADHD-om mogu se satima fokusirati na nešto što ih zanima, dok im jednostavni, kratki zadaci mogu predstavljati golemu prepreku.

- Tri sata se koncentrirati na jednu stvar koja ostatku svijeta djeluje totalno nebitno nije nikakav problem, ali 15 minuta koncentracije na zadatak koji moram napraviti – ne ide, rekla je.

Posebno izražen problem javlja se u trenutku kada zadatak treba početi, iako je osoba svjesna njegove važnosti.

- Moj mozak zna točno što treba napraviti i koji su koraci, ali onaj dio mozga koji treba pokrenuti izvršavanje tog procesa odbija suradnju. To je osjećaj mentalne paralize, znam da trebam, znam da je važno i znam da nemam vremena, ali krenuti ne mogu, rekla je profesorica.

Dobar i loš dan iz ADHD perspektive

Razlika između dobrog i lošeg dana za osobu s ADHD-om često se mjeri sitnicama koje se izvana čine nevažnima. Grizelj ističe koliko je važno ne biti prestrog prema sebi, iako to zahtijeva stalni napor.

- Ako uspijem kod kuće obaviti tri kućanska posla, i to tri kućanska posla koja inače ne volim – to je bio dobar dan, rekla je.

S druge strane, postoje dani u kojima i najosnovnije radnje postaju izazov.

- Na loš dan je teško i otuširati se, a ne nešto drugo, dodala je.

Takve poteškoće, rekla je, česte su kod osoba s ADHD-om, osobito kada je riječ o rutinama i osobnoj higijeni. Ono što većini ljudi djeluje jednostavno i automatski, u njezinoj se glavi pretvara u niz odluka.

- Tuširanje za druge ljude je jedan korak. U mojoj glavi to je 15 ili 20 koraka - pronaći donje rublje, čarape koje pašu, odlučiti koju majicu i koje hlače, ili hoću li obući haljinu, objasnila je.

Zanimljivo je da haljine često bira upravo kako bi smanjila broj odluka koje mora donijeti.

- Ljudi misle da sam se sredila, a ja zapravo nosim haljinu jer sam bila prelijena kombinirati gornji i donji dio, dodala je.

Izgubljen osjećaj za vrijeme

Jedan od manje poznatih simptoma ADHD-a je i poremećen osjećaj za vrijeme. Procjena trajanja zadataka često je nepouzdana, što može otežati svakodnevno funkcioniranje.

- Mene pitati koliko mi treba da obavim neki zadatak... To može biti pet minuta, a može biti 55, rekla je Grizelj.

Isto vrijedi i za svakodnevne aktivnosti.

- Ja ne znam odgovoriti na pitanje koliko dugo se tuširam. To može biti od deset minuta do sat vremena, ali u mojoj glavi svi ti vremenski periodi jednako traju, dodala je.

Upravo taj iskrivljeni osjećaj za vrijeme jedan je od razloga zašto osobe s ADHD-om često kasne.

- Nemaš osjećaj koliko ti treba da dođeš od točke A do točke B. Sat pomaže, ali i treba se sjetiti pogledati na sat, rekla je.

Ako se netko u opisima simptoma prepozna – bilo kod sebe, djeteta ili bliske osobe – moguće je napraviti kratki test koji traje oko pola sata. To može pomoći da bolje razumiju vlastite obrasce ponašanja i pozornosti.