Kako razgovarati s djecom koja su svjedočila traumatičnom događaju?

Nakon tragičnog događaja u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko, cijela zajednica suočena je s dubokim šokom i tugom. Mnogi roditelji, nastavnici, ali i djeca postavljaju si pitanje kako se nositi s emocijama i kako pristupiti razgovorima koji slijede.

Psihologinja Ana Munivrana u podcastu PSIHOLOGiJA na Radio Sljemenu podijelila je dragocjene smjernice o tome kako razgovarati s tom djecom, a onda s nastavnim osobljem u školi koji su svjedočili događaju? Kako se nositi s traumom i koliko je važno otvoriti prostor za razgovor?

- Jako je važno otvoriti prostor za razgovor i zapravo slijediti njihove potrebe u tome koliko je njima ugodno o tome sada razgovarati, naglasila je Munivrana.

Za djecu je ključno pružiti sigurno okruženje u kojem se mogu izraziti, bez straha od osude. Psihologinja ističe da nikako ne smijemo bježati od teme jer djeca često imaju potrebu otvoriti razgovor o traumatičnim iskustvima, a odrasli bi trebali biti spremni slušati i pružiti im sigurno okruženje.

- U prošlim krizama odrasli su se pribojavali koliko i kako pričati o teškim temama. No, iskustvo je pokazalo da djeca žele razgovarati i nakon tih razgovora se osjećaju puno sigurnije, objašnjava Munivrana. Odrasli, dodaje, moraju biti smireni i pokazati djeci da će se pobrinuti za njihovu sigurnost. Važno je, kaže, djeci pružiti osjećaj da je sve u redu, da je svijet možda sada uzdrman, ali da će odrasli biti tu da se pobrinu da sve bude bolje.

Psihologinja ističe da suočavanje s traumom također znači suočavanje s bolnom realnošću.

- Ono što jako boli nas odrasle je što ovakvi događaji nas prisile da priznamo djeci da svijet nije uvijek bajno, divno, šareno mjesto. (...) Nažalost, današnja djeca su već prilično svjesna postojanja opasnih ljudi i užasnih događaja, kazala je. Iako je teško priznati takve istine, djeca, prema psihologinji, nisu potpuno nesvjesna svijeta u kojem žive jer su već izloženi tim informacijama putem medija i razgovora odraslih.

- Možda je to slaba utjeha, ali je utjeha da ne možemo i ne moramo ih čuvati od svih mogućih informacija, kaže Munivrana. Oni su već za to spremni, ali važno je kako im pristupamo i u kojem okruženju im dajemo te informacije, dodaje.

Za odrasle, koji se možda osjećaju izbezumljeno i nesigurno, Munivrana savjetuje smirenost i prisutnost. Jako je važno da djeca osjete da smo tu, da slušamo i da se mi možemo nositi s time, dodaje. Djeca, naglašava, traže sigurnost i osjećaj da nisu sami.

- Mi za svoju djecu stvaramo sigurno mjesto, utočište, i radimo sve one stvari koje njeguju, dodala je.

Odrasli, bez obzira na vlastite emocije, moraju pružiti djeci emocionalnu stabilnost.

- Iako ćemo možda biti izbezumljeni, mi ćemo svoju izbezumljenost ispoljiti negdje sa sobom ili s nekim bliskim, ali za djecu moramo stvoriti sigurno okruženje, smirivati ih i davati im utjehu i toplinu, zaključuje psihologinja.

Munivrana također ističe važnost uloge nastavnika i školskog osoblja. Učenici nisu jedini koji trebaju emocionalnu podršku, već i nastavnici koji su svjedočili traumatičnom događaju. Nastavnici će, kaže, biti pogođeni, te je važno da im se pruži stručna pomoć kako bi mogli nositi vlastite emocije, ali i pružiti podršku djeci.