"Okruženi smo svijetom koji mladima poručuje da je budućnost grozna"

Često u svakodnevnom govoru čujemo riječi tipa: "Lovi me depra, nešto se loše osjećam, tako sam nervozan, u stalnom sam strahu, tjeskoban, osjećam se depresivno". No, velika je razlika biti neraspoložen, anksiozan ili u depresiji.

Anksioznost može biti prirodna i svi ju zapravo imamo, ona je jedna prirodna emocija koja nam pomaže pripremiti se za neku opasnost za budućnost, rekla je Ines Begčević, mag.psych..

- No, ona postaje patološka kada je preintenzivna i kada nas ometa u nekom normalnom funkcioniranju i kada traje puno dulje nego je neka opasnost prisutna. Depresivnost možemo prepoznati po osjećajima tuge, besmisla, ne motivacije. Kao što anksioznost živi u budućnosti tako depresija najčešće živi u prošlosti, i onda vrtimo neke priče zašto sam to ovako napravio ili ja sam grozan i tako neke stvari koje su više tako za neko sniženo potišteno stanje dok je anksioznost više energizira i ona je neki višak energije koju nemamo gdje ispoljiti, navodi Begčević.

Nažalost, u posljednje vrijeme sve se više se uočava pojačana prisutnost anksioznosti i depresivnih ponašanja kod mladih i djece. Inače, adolescencija je najintenzivnije i najosjetljivije razdoblje u razvoju i odrastanju čovjeka. Obilježavaju ga emocionalna nestabilnost i impulzivnost, što povećava vjerojatnost za pojavu snažnih negativnih raspoloženja, tjeskobe i nemira.

- Trenutačno smo okruženi svijetom koji mladima šalje poruku da je budućnost grozna, da će se dogoditi strašne stvari, dakle pandemija, rat, potres, kriza ekonomska. Dakle, to sve skupa je mladima teško prihvatiti i vidjeti budućnost pozitivnu. Pogotovo nakon pandemije se vidi porast u samoozljeđivanju. To osobe rade iz više razloga, ili su preplavljeni nekim emocijama pa su im one nepoznate, pa žele to nešto nepoznato pretvoriti u poznato u vidu fizičke boli, ili ne osjećaju ništa pa žele osjetiti nešto. Mozak krene otpuštati tvari koje bi trebale zaustaviti fizičku bol, a onda to nekako djeluje i na tu emocionalnu bol. Međutim, to je naravno jedan vrlo neadekvatan način suočavanja s emocijama koji može biti opasan, dodaje Begčević.

Samoozljeđivanje i pokušaj suicida krajnji su načini kojima kako mladi manifestiraju svoje nepovoljno mentalno zdravlje. To su ozbiljna i osjetljiva stanja koja svakako treba rješavati uz pomoć psihologa i podršku roditelja.

- Društvene mreže to nešto malo dodatno i kompliciraju. Imala sam situaciju gdje mi je jedna srednjoškolka rekla da je gledala neki video na tik toku gdje je osoba prošla kroz samoozljeđivanje i ona sada šalje jako pozitivnu poruku. Iz toga se vrlo lako može donijeti zaključak pa ok je, mogu to raditi i bit će mi poslije super. Mladi će vrlo lako iskriviti sliku pa čak i kada je poruka pozitivna tako da je neka ideja da se o tome ne bi trebalo puno pričati o društvenim mrežama. Ako vidite da vam bilo koja smetnja, anksioznost, depresivnost utječe na svakodnevno funkcioniranje, da vam se više ne sviđaju stvari koje inače volite, to je onda možda znak da vam treba i stručna pomoć, zaključuje Begčević.