Privilegija brze smrti

Slušao sam pozorno neki dan priču o starijoj ženi, koju su smjestili u novi privatni dom, nakon što joj je pozlilo i izgubila je svijest u svojem stanu u kojem je živjela sama. Dobra ju je prijateljica posjetila u tom domu gdje posjete nisu moguće bez najave. Nije joj smjela unijeti voće u sobu jer bi ga navodno sve odmah pojela što joj osoblje doma zbog zdravstvenog stanja ne dopušta. U praznoj sobi bez televizije i ijedne slike našla je svoju tužnu prijateljicu kojoj je oduzet mobitel prije nekoliko dana. Vrlo vjerojatno jer je napisala na društvenoj mreži kako bi htjela vratiti se kući a takve je poruke slala i svojoj posjetiteljici, što je loša reklama za dom. Podižu joj ogradu na krevetu tijekom noći jer ne žele da sama ide na WC. Vjerojatno štede na osoblju.

Riječ je o ženi koja je bila dobra supruga i majka a uživala je i u svojoj ulozi bake. Možda je pogriješila jer se davala svima a nije ništa tražila. No s druge strane mnogim se monstrumima pričalo o vrijednostima uzalud. Naravno u ovoj epidemiji egoizma "u domovima se smrt otplaćuje na rate", kaže moj bivši župnik. On se tijekom obilaska umirućih nagleda ostavljenih staraca koji odlaze ranije zbog tuge a i svojim nećacima krije gdje su novci njegove tete. 

- Zaista je bitno da netko za tebe pita, pokaže da se brine kako si, rekla mi je prijateljica koja mi je ovu priču ispričala. 

I ona je sama doživjela da su joj stavljali pelenu iako nije trebala ići na WC tijekom noći. Ljudi, koji više nisu stalno zaposleni, kojima su umrli njihovi prijatelji, koji smetaju svojim "prezaposlenim"/iseljenim sinovima i kćerima, koji svojim mlađim članovima obitelji više ne mogu dati novac ili neku nekretninu zapravo su nemoćni i nevažni.

Srećom postoje i oni koji s takvima nisu u rodbinskim vezama. Obično je to neki susjed, osoba koja zaista djeluje bez vlastitog interesa. Ako ne vjerujete da postoje, onda je sve zaista otišlo k vragu. 

-  A što bi ti?, pitala me je nedavno jedna ravnateljica gradskog doma za starije i nemoćne.

- Ja bih privilegiju brze smrti, privilegiju da mogu pregovarati s nekime o tome da mijenjam svojih deset godina života za brzu i bezbolnu smrt, odgovorio sam. Lako je meni... moj je život pun ljubavi, ljudi i događaja.