13:09 / 05.04.2021.

Autor: Mladen Iličković/HRT

Smisao patnje djeteta

Plišane igračke i upaljene svijeće ispred bolnice za preminulu djevojčicu

Plišane igračke i upaljene svijeće ispred bolnice za preminulu djevojčicu

Foto: Luka Stanzl / PIXSELL

Iako mi je u prvom planu jučerašnjeg blagdana bilo obiteljsko zajedništvo cijeli sam dan razmišljao o smislu patnje nevine djevojčice stradale od ruke njezinih roditelja. Razmišljao sam o tome kako smisao tome možda možemo pokušati dati samo svi mi ne dozvolivši da se članovi povjerenstva koje je odlučilo da ga vrati roditeljima, koji to nisu sposobni biti, nikad više ne dođu u priliku da o jednom nevinom životu odlučuju. Kao što ni smijenjeni ravnatelj centra za socijalnu skrb nema više kredibilitet da sudjeluje niti u jednom slučaju oduzimanja roditeljskog prava ili vraćanja djeteta u pakao nečega što se ne može nazvati ni zajednica ni obitelj. Zapravo trebao bi biti sretan da uopće ima posao u struci.

Smisao toj smrti ne može dati ni 8 ni 15 godina zatvora. Možda bi ta smrt mogla imati kakav takav smisao ako se zaista tako nešto ne ponovi, ako nas sve to promijeni da nam postane stalo za sve nemoćne članove društva. Takva bi promjena podrazumijevala ukidanje jedne svete mantre koju slušamo od mjerodavnih nakon što se tragedija dogodi – uvijek polazimo od toga da je djetetu najbolje s njegovim roditeljima. Ta se pretpostavka jednostavno više puta pokazala kao pogrešnom. Na nju me upozorila jedna voditeljica doma za djecu koja mi je neslužbeno nakon snimanja reportaže opisivala kako su majke koje ostavljaju djecu jako dobro svjesne koliko imaju vremena da se rijetko jave i pitaju kako je njihovo dijete smješteno u domu, taman toliko da im se upiše plus da su to obavile kako im se dijete ne bi oduzelo. I kad eventualno takva žena dođe do suda onda se plače kako jako voli svoju djecu, a zapravo se nada da će, iako joj je kontakt s posvojiteljima zakonski zabranjen, nekako ipak uspjeti ucijeniti one koji djecu žarko žele ali ih ne mogu roditi. Jedna je takva nazovi majka nakon posvojenja dva njezina djeteta ponudila posvojiteljima i treće kad već imaju dva.

I da ne ispadne da su samo neke majke posve nesposobne zaštiti i voljeti svoju djecu ovih dana do mene je došla priča o ocu koji ima troje djece s tri različite žene od kojih ni jedno nije htio priznati kao svoje. Sudac ga je na sudu upitao želi li ipak platiti 6 tisuća kuna za dokazivanje njegova očinstva umjesto da taj novac da tom djetetu koje mu toliko sliči. On je ipak radije platio test koji je potvrdio njegovo očinstvo. Alimentaciju plaća neredovito misleći da se time osvećuje ženi koje je rodila njegovo dijete. Dijete koje redovito gleda s prozora nadajući se da će ga otac u prolazu pozdraviti što se nikad ne dogodi.

Ne može i ne zna svatko biti roditelj, ne može svatko imati pravo na to tko je dovoljno plodan da dijete napravi. Zato mi se čini da je vjerodostojno kada ljudi koji djecu imaju i vole pričaju onima koji se na brak tek spremaju. Treba puno raditi da bi se zavrijedilo biti dobar roditelj, treba biti svaki dan i svaku noć spreman uliti ljubav kroz zagrljaje, uspavanke, utjehu u bolesti, obroke, puse, priče, slušanje, peglanje, čišćenje, brigu, osmijeh u ta nevina bića. 

*Iznesena mišljenja ili stajališta autora ne odražavaju nužno stajalište HRT-a.

Vijesti HRT-a pratite na svojim pametnim telefonima i tabletima putem aplikacija za iOS i Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube!