Memoari Ive Tijardovića prvi put pred čitateljima u Zagrebu

Nepoznate crtice iz njegova života doznajemo u memoarima "Ivo Tijardović - Život i vrijeme". Nakon prošlogodišnje promocije u Splitu, knjiga je u sklopu obilježavanja 130. obljetnice rođenja Ive Tijardovića i Jakova Gotovca simbolično predstavljena i u foajeu zagrebačkog HNK gdje je Tijardović postigao velike uspjehe kao intendant.

Kreator mita o Splitu i dalmatinskoj osjećajnosti, Ivo Tijardović, svoje memoare nikada nije namjeravao objaviti. Vjeruje se da ih je pisao pred kraj života, 1970-ih godina. Pola stoljeća poslije prvi put dolaze pred čitatelje.

Ravnateljica Gradske knjižnice Marka Marulića Split Grozdana Ribičić podsjetila je kako je projekt započeo.

- Sve je počelo 2024. kada je gospodin Mladen Kuzmić došao do nas i ponudio nam gotovu, pripremljenu, grafički opremljenu knjigu – memoare Ive Tijardovića – i mi smo, naravno, taj izazov odmah objeručke prihvatili, rekla je Ribičić.

Bez Tijardovićevih nasljednika knjiga, ističe se, nikada ne bi ugledala svjetlo dana. U njoj su prvi put objavljeni njegovi ratni dnevnici iz doba okupacije i partizanske borbe, kao i dosad neviđene fotografije. Tu su i slikoviti zapisi o djetinjstvu, starom Splitu i ljudima s njegovih ulica.

Kazališni redatelj i redoviti profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Krešimir Dolenčić memoare opisuje kao iznimno vrijedno štivo.

- Memoari su fantastični. Ja svakome tko voli Split, tko voli čitati lijepu povijesnu literaturu iz prvog lica, preporučam tu knjigu pod obavezno, kazao je Dolenčić.

Tijardović je bio rijetko svestran autor: skladatelj, libretist, slikar i karikaturist te kazališni vizionar. Više je puta vodio splitsko i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, a posebno se pamti njegovo poslijeratno vodstvo zagrebačkog HNK-a – s više od, kako se navodi, nenadmašivih 600 izvedbi u samo jednoj kazališnoj sezoni.

Dragocjeno svjedočanstvo

Redovita profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu dr. sc. Snježana Banović komentirala je odnos Tijardovića prema suvremenicima.

- Zanimljivo je da se jedino na to razdoblje u knjizi ne osvrće, od 1945. do 1949. kada je tu bio intendant. Na ostalo je jako direktan, vrlo promišljen, kritičan, na mjestima i otrovan, naročito prema svojim suvremenicima, kolegama iz glazbene, dramske, ali i političke grane koja je uvijek imala osjećaj da na kazalište može vršiti praktiku koja ide od pritisaka pa do terora, istaknula je Banović.

I nedovršeni, ovi memoari ostaju dragocjeno svjedočanstvo čovjeka koji je u hrvatski kulturni prostor unio duh američkog mjuzikla, filma i art decoa – i u njemu ostavio neizbrisiv trag.