Ivan iz Donjeg Muća samouki je kovač

U današnjem svijetu užurbanosti, lažne sreće i iskrivljenih vrijednosti zadovoljstvo je upoznati Ivana Dadića, mladog čovjeka koji se zbog "pjesme nakovnja" odrekao kapetanskog poziva. U Donjem Muću na obiteljskom ognjištu njeguje stari kovački zanat i podiže obitelj.

Pjeva nakovanj. Odzvanja, zvuči, ječi. Dok čekić po njemu udara, užareno željezo se svija, oblikuje, mijenja. To je pjesma nakovnja. Čista poezija.

- Smatram da svako stvaralaštvo, ako teži prema dobroti i ljepoti, jest poezija. Kako nakovanj zvoni, ima svoju pjesmu, a i stvara ljepotu barem u idealu, onda je i to poezija, kaže Ivan Dadić.

Ivan Dadić samouki je kovač. Jedini u Muću, jedan od rijetkih u Dalmatinskoj zagori. 

A bilo ih je nekoć, i bili su jako cijenjeni. 

Da nisu zapuhali iskonski vjetrovi života, možda bismo danas Ivana mogli snimati kao kapetana na prekooceanskom brodu.

- Po struci sam pomorski nautičar. Završio sam srednju, pa fakultet nautički. Kovanje je uvijek bilo prisutno kao hobi, kao strast. Završio sam kadeturu, postao poručnik, onda je došla korona i ja sam odlučio: zašto ne probati ovo da strast postane posao, priča Ivan.

U njegovoj obitelji nije bilo pravih kovača, ali su svi imali zlatne ruke - vješte i spretne. Kao i Ivan. 

Sve što zna naučio je sam

Sve što zna, naučio je sam, iz knjiga, preko interneta. A sve zbog pjesme nakovnja. Ima nešto mistično u tom zvuku.

- Mislim da sam imao trinaest godina kada sam našao nakovanj. Onda smo zapalili vatru, ostala je jedna šipka užarena, donijeli smo nakovanj i taj udarac - to mi je ostalo u sjećanju, prisjeća se.

Danas taj zvuk svakodnevno odzvanja u maloj Ivanovoj radioni. 

Godinama skupljao stare alate

Godinama je skupljao stare alate, izučavao tehniku i danas radi baš onako kako su stoljećima prije radili kovači. 

Iskovati može što poželi

Iskovati može što poželi, noževi su mu posebni, tehnika fascinantna.

Inspiraciju pronalazi u povijesti, prirodi, u knjigama starih majstora. 

Vrata njegove radionice otvorena su svima željnim znanja.

- Znanje je krhko. Ako se ne dijeli, dovoljno je dvije generacije da to stane. Kovanje je bilo pred izumiranjem, s internetom i televizijom ipak se populariziralo, to je dobro jer to znači da smo sigurni još nekoliko generacija da ne padne u zaborav, kazao je.

Skroman, samozatajan, svestran. Ima Ivan i svoje snove.

Volio bih se više fokusirati na mačeve. Oni nešto nose sa sobom, neku tajanstvenost. A i želja mi je, volio bih se posvetiti ornamentalnom radu, umjetničkom sektoru, priznaje.

Iskovao zaručnički prsten

Naravno da žene uvijek pitaju izrađuje li nakit, i naravno da novinarka pita je li iskovao zaručnički prsten.

- Jesam, doduše nije kovan, nego od jelenjeg roga. Zaručnički je bio moj rad, priznaje.

Sama je radost u ovoj mladoj obitelji. Žive jednostavno, u skladu s prirodom, u malom Muću, daleko od gradske vreve. Ivanovi su snovi ispunjeni. 

Radi ono što voli, znanje prenosi na druge i gleda djecu kako odrastaju. Jer je slušao srce u kojem odzvanja pjesma nakovnja.