Povijest Rovinja: More kao izvor hrane, pjesme i nedopuštene trgovine

Sretan povratak s mora rovinjskim ribarima i pomorcima stoljećima prvi zaželi zvonik Sv. Eufemije.

Jer Rovinjci nisu samo uživali u ljepoti plavetnila - more im je bilo izvor hrane, zarade, glazbe, ali i poneke nedopuštene trgovine.

- U Rovinju je u prošlosti bilo uvijek oko stotinjak ribarskih brodica i dvjestotinjak trgovačkih. Nisu to bili veliki brodovi kakve danas imamo od 300 metara, već srednje brodice, taman za plovidbu uz obalu - eventualno do Venecije ili južnije, do Dalmacije. Ribolov i pomorstvo bile su dvije najvažnije grane, uz trgovinu kamenom i škverove koji su također činili dio te morske orijentacije RovinjaDo 19. stoljeća, može se reći da je Jadran djelovao kao dio velike "Austrotrade", velikog morskog autoputa, govori Marino Budicin, predsjednik udruge Kuća o batani iz Rovinja.

Dok su brodice svakodnevno plovile tim „autoputom“, put rovinjskih brodica završavao je ovdje. Robu su uglavnom preuzimale supruge, a ostatak su ribari i pomorci vozili u takozvani spacio - svojevrsnu društvenu mrežu prije društvenih mreža.

- Spacio je vjerojatno nekada bilo mjesto gdje se krijumčarila roba, odnosno gdje se čuvala krijumčarena roba. Venecija je imala merkantilističku politiku - i trebalo je platiti poreze na sve. Dolazili bi u sumrak, ukrcavali i plovili prema Veneciji, Trstu, Rijeci, Puli, objašnjava Budicin.

U spaciju se, međutim, nije samo skrivala i prodavala roba "na crno".

Bio je to i prostor okupljanja, svojevrsna tržnica, trgovina, pa čak i dnevni boravak.

Nekada ih je, samo na području staroga grada, bilo i stotinu.

- Znali bi doći ribari s ribom, ili kampanjoli s drugim proizvodima, pa bi se ovdje dijelilo, čak i besplatno. Bio je to prostor suživota, gdje su se ribari i kampanjoli dolazili družiti. Gubili bi čitava popodneva, čak i jutra, posebno kad je bilo ružno more i nije se moglo izaći van, kaže Ennio Cherin, član udruge Kuća o batani.

A zašto se zove baš spacio?

- Spacio znači šverc. Osim vina, ovdje si mogao naći i druge stvari koje nisu bile za dućane, koje se nisu mogle prodavati otvoreno. Sol, recimo - bila je jako dragocjena, a za nju si morao platiti visok porez. Ovdje si je mogao prošvercati, dodaje Cherin.

Spacio: Mjesto gdje tradicija još živi

Na mjestu gdje su se nekad okupljali oni kojima je more bilo sudbina, danas se - u ovom jedinom preostalom spaciju - okupljaju s jednim ciljem: da tradicija ne potone.

Inicijativu je pokrenuo rovinjski Ekomuzej, s ciljem očuvanja najvrednijeg, rovinjskih običaja, priča i glasova s mora.

Jer Rovinj je davao i pjesmu. I to ne bilo kakvu, nego onu koju nećete čuti nigdje drugdje.

- Bitinade nemate nigdje. Ima sličnog, ali bitinade su posebne. To je vokalno praćenje. Naši bitinaduri imitiraju instrumente dok prate solista koji pjeva melodiju, objašnjava Nives Giuricin, ravnateljica ustanove Kuća o batani i predsjednica KUD-a Marco Garbin.

Rovinj pjeva svoje priče: Tradicija koja se prenosi glasom

U Kulturno-umjetničkom društvu "Marco Garbin", osnovanom 1974., s ponosom pjevaju članovi od sedam do devedeset i sedam godina.

- Najviše njegujemo naše autohtone rovinjske napjeve. To su bitinade, arie di notto, noćne arije koje povezuju muške glasove s ambijentom u kojem pjevaju. Tu su i areda contrada, ženske arije koje su naše Rovinjke pjevale u svakodnevnim poslovima, da bi im rad bio lakši, a vrijeme brže prošlo. Imamo i dvoglasne napjeve, to su butunade, dodaje Giuricin.

Rovinj se s kopna čini poput razglednice. Ali s mora - on otkriva ljude, glazbu i morske priče.

Rovinj je živi muzej vlastite tradicije. A u tom muzeju, more i dalje priča. Samo treba znati slušati.