Ugljeničarstvo u Rasinji izumire, no Samir prkosi vremenu i vrućini

Tijekom ljetnih mjeseci drveni je ugljen posebno tražen, zbog roštilja, naravno. U Podravini je nekoliko obitelji do danas očuvalo njegovu proizvodnju. Kako je ljeti raditi kraj ugljenice, u kojoj temperature dosežu i nekoliko stotina stupnjeva, ispričao nam je jedan od posljednjih podravskih ugljenara.

Vani 32, a unutar ugljenice 300 je stupnjeva. No Samir Susak na takve se radne uvjete već naviknuo. Drveni ugljen procesom karbonizacije proizvodi 15-ak godina.

- Ne smije gorjeti, ne smije doći kisik. Morate to uvijek kontrolirati, uvijek morate biti pristuni tu da ne bi došlo do zraka, jer inače ode sve u pepeo, izgori, objašnjava Samir Susak, proizvođač drvenog ugljena iz Rasinje.

Put do nastanka drvenog ugljena nije brz.

- Proces je jako dugačak, od pripreme samih drva, slaganja, pripreme palenja i još nekih 6, 7 dana ovisno o vremenu, dodaje.

Tri ugljenice obitelji Susak rade cijele godine. Najviše ugljena prodaju na području Zagreba, sjeverne Hrvatske i Jadrana.

- Prošla godina je jako bila loša, ova je malo krenula u proljeće, bilo je naznaka za bolje. Sad je opet zatišje. Ili je loša sezona ili dolazi s crnog tržišta jeftiniji, neznam, kaže Samir.

Na području Rasinje nekada su brojna gospodarstva imala ugljenice. Zbog sve manje isplativosti i zahtjevnog rada, većina je od posla odustala.

Do Samira povremeno dođu kritike pojedinih sumještana zbog nusproizvoda - dima. No sve je izgrađeno prema pravilima, ugljenice su udaljene 300-ak metara od naselja.

"Pa ne smeta, to je po strani, rade po strani, ne rade baš po centru sela", "Ne zamjeram nikom ništa, tko pošteno radi, ja ne zamjeram ništa", neke su od reakcija mještana.

- Čovjeku danas smeta i pjetao i kokoš i cucak i krava. Kome ugoditi?, pita se Samir.

Iako ugljeničarstvo u Podravini izumire, nitko još nikakvim mjerama tu djelatnost ne potiče. Pa će sličnih uspomena na ovaj posao biti sve više.