Zadovoljan čovjek - priča moreplovca Marija Stoije

Vodimo vas u Šimune, mali i danas gotovo nepoznati zaseok ispod Plominskog gorja u Istri. Među rijetkim stanovnicima ondje živi Mario Stoia, prema vlastitim riječima posljednji koji nosi to istrorumunjsko prezime.

Moreplovac koji je prošao cijeli svijet vratio se kući – u skromni dom s kojeg puca pogled na pola Kvarnera.

Priča koja počinje s nonom i brodom za Ameriku

Marijeva priča započinje s njegovim djedom. Kao mladić ukrcao se na brod za Ameriku zajedno s prijateljem, u potrazi za boljim životom. No put nije završio onako kako je bilo planirano.

– Kad su prišli Americi, pobjegli su s broda. Moj nono je išao pituravat Bruklinski most, prisjeća se Mario.

Zarađenim novcem nono se vratio u rodni kraj i kupio čak pet kuća u selu. Taj pustolovni duh naslijedio je i Mario.

Od Tanzanije do Japana, od Brazila do Bliskog istoka

Kao moreplovac, Mario je plovio gotovo svim morima svijeta. Od Tanzanije, preko Japana i Brazila, do Bliskog istoka, malo je luka u kojima nije bio.

– Bio sam na brodovima za Latakiju i Bejrut… neću govoriti što smo prevozili, kaže uz smijeh, pa ipak priznaje da je riječ bila o oružju.

U Argentini je, dodaje, imao čak i propusnicu vojne hunte kako bi mogao izaći u Buenos Aires. No od svih zemalja, srce mu je osvojio Meksiko – ponajviše zbog glazbe koju i danas rado pjevuši.

Povratak miru i životu nad morem

Unatoč godinama provedenima na moru, Mario se vratio u Šimune, iznad mora. Tamo je, kaže, pronašao ono što mu je najvažnije – mir.

– Ja sam tu na miru. Puše bura, ali tu smo na toplom, Bože pomozi, govori.

Pogled s kuće za njega je poseban dar. Otvorim barkun i vidim more dolje. To je velika stvar, kaže.

'Nemam se na što požaliti'

Danas živi skromno, ali ispunjeno. Kaže da mu ništa ne nedostaje. Zdravlje ga služi i ima dobre prijatelje.

Na pitanje žali li za nečim u životu, odgovor je kratak i jasan: "Ne. Sve što sam prošao, ponovio bih još jedan put".