Koliko vremena treba za izradu maske glasovitih halubajskih zvončara?

U Halubju nedaleko od Rijeke, očuvani su jedinstveni narodni običaji koje prenose zvončari. U početku zadatak im je bio tjeranje zlih duhova zime i poticanje dolaska proljeća, a njihove maske dovele su ih i na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Ekipa HTV-a istražila je koliko vremena i truda treba za izradu maske glasovitih halubajskih zvončara.

Ovako već danima, tjednima, mjesecima..Valja napraviti maske, bačuku, iskrojiti ovčju kožu. 

- Ovo je baza, znači imamo žicu od koje napravimo kostur i na taj kostur unutra stavimo karton. Preko toga ide pur pjena, stavimo mu zube, rogove, napravimo neki oblik, poslje ide ovčja koža, kazao je Zoran Arapović, halubajski zvončar.

Ne postoje na Halubju dvije iste maske. Svaka su glava i bačuka drugačije, kožuh duži ili kraći - jedino su iste bijele hlače, mornarska majica, marama i cipele koje prate cijelu masku.

- Inspiraciju vučemo kroz neki životinjski svijet, znači sve je to nekako zoomorfno, ali s tim da nije identično kao vuk ili lav, to je sve nekako modificirano. Glava mora imati jezik črljeni i oči malo načrljene, ali ne da bude strašno, ne da se ljudi boje, već da izgleda impozantno, veliko, moćno, rekao je zvončar Zoran.

Za izradu glave Zoranu su potrebna dva tjedna, za cijelu masku oko mjesec. Sirovinu kupuju na kvarnerskim otocima.

Društvo Halubajskih zvončara danas okuplja četiristotinjak članova svih generacija. Nekolicina njih već godinama vrijedno izrađuje maske. I Mateo je na dobrom putu.

- Tata me uči, da se ovo ne zatre, kazao je Mateo Arapović, halubajski zvončar. Već 15 godina je zvončar.

- To volim, bio je i moj nono i moj otac, i brat i to mi je nekako tradicija i to moram nastaviti, dodao je.

Prema legendi, iz naših su krajeva otjerali Tatare, stoljećima tjerali zimu i dozivali proljeće, no danas je njihova magijska funkcija u drugome planu.

Svojim impresivnim scenskim nastupom i maskama prvorazredna su turistička atrakcija i poznati su daleko izvan regionalnih granica. A uz ovakve zaljubljenike u svoj kraj, poput Zorana i Matea - nema straha da će tradicija ovoga kraja ikada biti zaboravljena.