Sveti Križ pri Trstu: Selo s tisuću priča i bogatom ribarskom tradicijom

Kroz priče o ribarskim obiteljima, životu pod liticama i jedinstvenoj tradiciji lova na tune, upoznajte Sveti Križ pri Trstu – selo koje čuva svoju povijest i kulturu. Nekadašnje ribarsko selo karakteriziraju stijene koje okomito padaju u more; svojevrsne prirodne tunere.

Sveti Križ pri Trstu ili Santa Croce

Selo s tisuću priča i 1200 duša. Uglavnom slovenskih iako ih tek nekoliko kilometara dijeli od Trsta. Rijetko se čuje talijanska riječ, puno češće - priče o bogatoj tradiciji sela s dva imena - Sveti Križ pri Trstu ili Santa Croce. 

- Neka statistika kaže da ih je ovdje 1200 u Križu, naravno da su sva sela pored Trsta do kraja drugog svjetskog rata bila 100% slovenska, rekao je Boris Čobanov, župnik Župe Sv. Križ.

A tko su bili stanovnici Križa?

- Kako sam čuo priču pretežno su se bavili ribarstvom iako su skoro sve obitelji imale tu dolje malo zemlje, vinograde, nešto maslina, uz kuće malo vrtova, uglavnom ruralno stanovništvo bi rekli, dodao je.

Bogata ribarska tradicija

No, ribarstvo je ipak bilo glavni izvor prihoda tamošnjeg puka. Zbog blizine mora, ali i same pozicije sela. 

- Nalazimo se na toponimu Fornace u Križu kod Trsta i negdje otprilike na 200 m nadmorske visine gdje imamo krasan pogled na grad Trst, na dvorac Miramare, na čitavu slovensku obalu čak i hrvatsku obalu, Savudriju, a na desnoj strani imamo još ušće Soče i Gradac koji je jako poznat kao turistički gradić, kazao je Franko Kossutta, predsjednik KU "Ribiškog muzeja Tržaškega Primorja".

U pogledu uživa svatko tko danas stigne u Sveti Križ. No smještaj sela činio je još težim život ribara i njihovih obitelji.

Da bi uopće krenuli loviti ribu, ribari su svakoga jutra morali proći ovih 750 stepenica, no još je veći posao čekao njihove žene. One su se morale popet uz tih 750 stepenica na glavama noseći kašete s 10 kg ribe i kada bi ranim jutrom došle u selo, vikale bi - friška riba za kupiti, friška riba za kupiti! Nimalo, vjerujte mi na riječ, lak posao, ispričala je novinarka Ivana Perić.

I tako je bilo svakoga dana, svakoga "svetka i petka". Danas, stoljeće i pol kasnije - potpuno drugačija slika križarskog porta.

Ribarski muzej tršćanskoga primorja

- Sada se nalazimo u našem Portu Svetog Križa u kojem je bilo 1911. otprilike 700 ribarskih brodova a u Križu smo imali približno 200 profesionalnih ribara a sada kako vidite nemamo niti jednog više, rekao je Franko Kossutta, predsjednik KU "Ribiškog muzeja Tržaškega Primorja".

No, ta tradicija, kažu u Križu, nije zaboravljena. Dobili su nešto novca od grada i općine, uložili najviše vlastitih sredstava i otvorili "Ribarski muzej tršćanskoga primorja".

- Ovaj je Muzej nastao kako bi se očuvala tradicija ribolova i pomorstva Slovenaca koji su živjeli na ovom dijelu obale kroz stoljeća. Tradicija ribarstva ovoga kraja nije nigdje sustavno predstavljena i logično se nametnulo da treba nešto učiniti kako bi se povijest sačuvala, pojasnila je etnologinja Jasna Simoneta.

Lov na tune

U muzeju se tako može vidjeti nekoliko stotina izložaka - ribarskih alatki, starih fotografija, mreža, barki - među kojima i ona za lov na tune, po kojima je ovaj kraj nadaleko poznat. 

- Ona je bila drvene gradnje, duljina je bila 12 m, širina 2 m 20, visina oko metar i 10, ali bila je jako vitka, brza, zato što tune mogu postići 100 km/h u moru i zato je morala biti vitka da bi imala što manje otpor i bez kormila, isto tako jer kormilo je dalo dodatni otpor, kazao je Kossutta.

Posadu su činila četiri veslača, dva ribara i "kapo". Zadatak im je bio raširiti 500 metara dugu mrežu nakon signala koji su dobivali s tri izvidnice.

U Križu, naime, nije bilo klasičnih tunera jer je konfiguracija terena dopuštala praćenje jata tune s litica podno sela. Nažalost, posljednja je tuna ovdje ulovljena 50-ih godina prošloga stoljeća. Križarska je tradicija zamijenjena modernim brodovima koji su tune lovili diljem Jadrana.

Ljubav prema tradiciji i selu

Njihov muzej ostao je živi svjedok zlatnoga doba ribarstva tršćanskoga kraja. Kao i priče koje se pričaju novim generacijama - o najbogatijoj Slovenki koja je tu živjela, opernoj akademiji, najboljem svjetskom Otellu, tenoru Karlu Košuti ili pak o Gurencima i Dulencima.

- Crta teče tu po cesti, možete vidjeti, i onda to omladina svake godine za 1. svibnja ponovi tu crtu, to nije službena crta kao ova tu, to se omladina malo igra i napiše na jednoj strani Gurenci a na drugoj Dulenci, ispričao je župnik Boris Čobanov.

I legenda kaže - ne vole se baš! No istina je posve drugačija. Vole oni svoju tradiciju, svoje selo i priče o moru koje će se u tom kraju zauvijek prepričavati.