Uz novinarstvo i glumu, od mirisa kože do slatkih malih novčanika

U reportaži Franke Jović Tonkli upoznajemo dvije sestre koje su, svaka iz svog svijeta, novinarstva i glume, pronašle mir u ručnom radu, kožu pretvaraju u divne male uporabne predmete besprijekorne izrade. 

Upravo nos djeda Paška, odnosno njegov istančan njuh, kriv je što ove dvije mlade dame, novinarka Antonia i glumica Marija, kad ne rade, opet rade, i to s kožom.

- Znam da taj miris kože kada bi ga negdje u dućanu osjetila, ili kad je netko imao kožni predmet, ja sam morala ponjušiti i onda su se svi ukućani zezali da sam ista moj pokojni djed koji je bio vrsni kožar, kažu da je bio najbolji na ovim prostorima, i zapravo je jedan od prvih direktora Koteksa, Koža i tekstil Split, i kažu da ja imam taj njuh na njega, kaže Antonia Pešić, inače novinarka. 

Oduvijek je imala i nos za kvalitetan ručni rad. Želja da kožu pretvara u divne male  predmete nije došla preko noći. Studiozna i pedantna novinarka, prije no što je uzela šilo u ruke, pripremila je iscrpnu skriptu proučavajući što i kako raditi s kožom.

Od ne baš savršenog prvog malog smeđeg novčanika s kojim je ipak bila ponosna, došla je Antonia do velike šarene palete kožnih proizvoda besprijekorne izrade. 

- Sve se radi ručno i mislim da je čar u tome. Nekako, kad vidite nekoga da radi nešto ručno, zastanite, pogledajte, divite se, ima puno ljudi koji rade nešto svojim rukama i to je danas vrijedno milijun dolara, govori Antonia. 

Sestra Marija, inače glumica, Antonijina je šegrtica. Još uči, ali seka joj je darovala stegu za šivanje kože i nema joj sad nego  usavršiti zanat. 

- Ovo zapravo jako veseli, zato što u nekim tim mini pauzama između ili recimo prije predstave uzmem i ovo me nekako kao neka vrsta meditacije mi dođe, potpuno opuštanje, ne razmišljam o niočemu, nego nekako sam u tome.

I novinarstvo i gluma troše ljude. U stvaranju, krojenju, čišćenju, četkanju, šivanju kože sestre su našle mir i otkrile sebe.

- Nekako od malih nogu mi je  gluma bila želja, ali moram priznati i da sam od malih nogu voljela raditi nešto svojim rukama. Nije to bilo, kao sestra da je njuškala kožu, ja imam mali skriveni talent, a to je izrada minijaturnih brodića od papira, tako da ovo što mi je gušt radit, šivat, radit stvari od kože, čak me ne iznenađuje jer prvi put kužim da je to što imam taj dar u rukama, da volim nešto radit, prvi put je korisno i ima smisla jer izrađujem novčanik, a ne brodiće od papira, kaže Marija Klanac.

I sestru novinarku veseli rad vlastitim rukama

- Moram ti priznati, Franka, u novinarstvu sam od 16., 17. godine, moj prvi ugovor je potpisao tata jer sam bila maloljetna, a uvijek sam bila ljubomorna na prijatelje kad su radili neke druge posliće. Ja sam se nekako tu našla, i ostala i studirala novinarstvo i diplomirala, i uvijek sam htjela nešto svojim rukama, tako da s 33 godine sam, toliko sretna da napokon nešto radim i svojim rukama ne samo svojim umom, kaže Antonia. 

Kako to već biva, prvi su novčanici darivani obitelji i prijateljima, a onda od usta do usta, zapravo od džepa do torbice, priča je o novčanicima krenula je gradom, sad već i cijelim svijetom.

- Recimo, san mi je raditi torbe, a kako možda nisam još dovoljno vješta i trebam naučiti neke stvari, odlučila sam se za ko male stvari, torbice privjeske, mislim, može se nešto i stavit unutra, nadam se da ću jednog dana raditi i torbe jer sam veliki fan torbi, govori Antonia.

Dok nije kupila prvi alat za kožarstvo, ništa Antonia nije sašila. Zato svima koji se još nećkaju svojim prstićima dati posla, a mašti slobode, poručuje - usudite se, jer nikad ne znate za što baš vi imate nos.

- 

-