Umjetnost i auto/cenzura

Zanimljiva diskusija vodila se sinoć na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, no ne o glazbi nego o umjetnosti i auto/cenzuri. Tradicionalna manifestacija Pepelnica umjetnika, koja se održava već više od dva desetljeća, i ove je godine na javnoj tribini okupila zanimljiva i važna imena domaće kulturne scene.

"To mi se (ne) sviđa! - Umjetnost i auto/cenzura" bila je tema 23. Pepelnice umjetnika na kojoj se razgovaralo o različitim aspektima cenzure i autocenzure. Moderator je bio dominikanac i teolog Frano Prcela.

- Činjenica je da od samog početaka postojanja čovjeka, pa tako i umjetnosti, kako cenzura tako i autocenzura postoje. Premda moram primijetiti da kod cenzure znamo u prijašnjim vremenima od koga dolazi, pa čak su nam znali to i objasniti odnosno argumentirati, a danas smo u vremenima gdje rijetko umjetnici pa i drugi ljudi dobiju argumentiran odgovor zašto je cenzuriran, istaknuo je Prcela.

Pitanja cenzure i autocenzure nikada nisu bila zamršenija, posebno u umjetnosti.

- Kad se spominje pojam autocenzure uvijek je prva premisa, prva pomisao da je riječ o nečem negativnom, međutim to ne mora nužno biti negativno. Naime, umjetnost sama po sebi, odnosno sve umjetnosti su sklone autocenzuri. Umjetnost nikad ne pokazuje sve, nego dio realiteta. Vrlo često je dio umjetnosti i ono što nije pokazano, smatra filmski redatelj Zrinko Ogresta.

I dok se umjetnici na sve načine bore za svoj komadić slobode, komunikolozi znaju točno gdje se nalaze zamke:

- Ona klasična cenzura je promjenila svoje oblike, svoje lice.. Nekada su postojale institucije koje su cenzurirale, danas se to radi suptilno - nećete dobiti financiranje, nećete dobiti sponzore, nećete dobiti publiku i onda sami vi navigavate čak i u umjetnosti tako da se svidite onima koji imaju moć, koji imaju financije ili podilazite publici kako biste dobili nekakvu tržišnu popularnost, napomenuo je komunikolog Božo Skoko.

Živimo u izazovnim vremenima jer društvo preplavljeno ‘društvenim mrežama’ ne jamči i zajednicu istinskog dijaloga i poštovanja. I nažalost, problemi slobode, ideala i umjetnosti o kojima se  razgovaralo na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji ostaju skriveni ispod influenserskog blještavila.