ZKM donosi "Nikaragvu", obiteljsku dramu na granici apsurda

Oštro, neugodno iskreno, ali silno duhovito večeras je u zagrebačkom kazalištu mladih praizveden tekst Nikaragva Vida Adama Hribara. Ekipa HRT-a bila je generalnoj probi neobične komorne predstave. 

U dnevnoj sobi scene Polanec likovi su osuđeni na komunikaciju, ali što više govore, to manje osjećaju i žive zaglavljeni u prošlosti te neprekidnom strahu zbog pitanja što će budućnost donijeti. Svakodnevica jedne obitelji obična je ili neobična, ovisi to o kutu gledanja ili pisanja dramskog teksta.

- Inspiracija je nastala iz moje obitelji, ne mogu to sakrivat. Biografski elementi u drami zapravo se igram s njima, kao da postoji neka drama s ključem, ali taj ključ je dosta kriptičan, kazao je Vid Adam Hribar, dramaturg i skladatelj.  

U ovoj priči, kaže autor, ipak nema stvarnih likova iako jesu preuzete neke karikaturalne osobine, koje su zatim dovedene do apsurda. Pasivnost ne znači nužno i izostanak sukoba.

- Ima svačega, ima i komičnih elemenata i tragičnih, apsurda, sitcoma, fantazmagorije, svačega, rekao je Patrik Sečen, redatelj.

A pitanje jest koliko treba ludila i tuge da obitelj pukne. 

- Neobično je i to da se zovem Kasandra, pa si vi mislite. Da igram majku u jednoj obitelji u kojoj nisu baš razjašnjeni svi odnosi, niti su mirni, rekla je Katarina Bistrović Darvaš, majka.

- Toliko se pleše na granici između tragedije, drame, komedije i apsurda, onako jedan baš ZKM-ovski eksperiment, istaknuo je Adrian Pezdirc, sin.

Neispunjeni snovi, odnosi koji gube smisao i obitelj kao najžilavija forma opstanka - sve je to "Nikaragva" Zagrebačkog kazališta mladih. Iako je za sreću potrebno vrlo malo, likovima ove drame bilo bi draže da je za nju potrebno veoma mnogo, tada bi ono što im nedostaje mogli vidjeti golim okom i možda vezano uz to nešto i poduzeti. A ovako su osuđeni na vječnu potragu za malenim tajnim sastojkom potrebnim za sretnu obitelj, ako takav uopće postoji.