Izvan puta

Nije se ni prije razornog potresa baš lako živjelo u Glini i okolici, kao uostalom ni na cijelom stradalom području. Ali tek nam je prirodna katastrofa na to skrenula pozornost. Zato ovaj put nismo napravili priču o posljedicama potresa, nego smo obišli sela i zaseoke oko Gline. Posjetili smo njihove malobrojne stanovnike, uglavnom usamljene starice i starce, koji još jedini čuvaju sjećanja.

U selu Bojna živi Ćeno, 25 godina star pas, koza kojoj nitko ne pamti godine, nekoliko kokošiju, dvije mačke i baka Ljuba. I nitko više. Prvi susjedi bake Ljube kilometrima daleko, i to ispod njezina brijega, dolje, u Bosni. Jedini koji je obilaze su pogranični policajci, ne zbog nje već zbog migranata. Iz izbjeglištva se vratila sa suprugom koji je umro prije 6 godina i od tada je sama. Jedan je sin odselio u Ameriku, drugi je ostao u Srbiji.

"Voljela bih bit kod svoje djece..., ali kad se ne može....", kaže Ljuba. Sin Stevo ne zaboravlja majku. Svakih mjesec dana dođe, iako svaki put pri povratku mora u izolaciju. Donese joj hranu. "Ali Stevo, nije to to. Nema meni bez tebe ništa", kaže mu Ljuba.  Ima ljuba telefon, čuje se s obitelji, ali nedostaju joj ljudi. Nedostaje joj nekadašnje selo.

Najprije plati struju, vodu i "kućarinu"

Na cesti prema Dvoru,15-ak kilometara od Gline nalazi se Brezovo polje. Uz cestu nekoliko kuća i nekoliko stanovnika, malo dalje, u zaseoku Petrovići samo jedna stanovnica. Kuća je obnovljena nakon rata, ali Draga živi u samo 15-ak četvornih metara, u vlažnom i mračnom pudrumu kuće. Draga se ni ne sjeća kad je zadnji put bila u trgovini, najbliža je kilometrima daleko, a javnog prijevoza nema. Ima poljoprivrednu mirovinu i kao i svi najprije plati struju i vodu i kako ona kaže, kućarinu.

Do nedavno imala je i susjedu koja je umrla, sada povremeno iz Zagreba dolazi njezin sin, pa pomogne baki Dragi, i u bolnicu ju je vozio kad je nedavno iščašila rame, a da nije njegova mobitela ne bi se ni mogla čuti sa kćeri i sinom koji su ostali u Srbiji. "Oni mene zovu da dođem k njima ,ali ne mogu, ja ne mogu biti u prostoriji đe je zatvoreno, ne znam što bih napravila...", kaže Draga.

Dangube ne dangube

Na drugom kraju Brezova polja zaseok je smiješna imena, Dangube. Ali ljudi koji ovdje žive ne dangube. Josip se iz izbjeglištva 97. sam vratio na prazno obiteljsko imanje. "Nisam mogao tamo bit, tu mi je najljepše i najbolje. Tu sam proveo sve godine, ne mogu bez životinja, bez stoke", govori Josip dok usput radi oko kuće. "Sam sam bio pet godina tu. Kćer se udala, došla onda u Glinu, sad su i oni došli tu, OPG otvorili...", priča Josip kako imaju 370 ovaca, 80 je malih janjaca. Krava i juniva ima"svega" 52.

"Cijelo ljeto smo u sijenu, nema mora, nema godišnjega, nema ništa, ali i dalje sam ovdje...", kaže Miroslava. Lijep je život ovdje, bolji nego gradski, zaključuje. 

Rakija i kobasice

Balinac nije daleko od Gline, samo 8 kilometara. Razvučeno po vrhu prekrasnog brijega bio je nekada dom stotinama ljudi. Jovina cijela obitelj ostala je u Srbiji, on se vratio dohraniti roditelje i obolio. Bratić Veljko koji živi s druge strane puta, nije se ženio. Ali čini se, njemu žena ni ne treba, u tili čas pred nama se stvorila banijska rakija i fine kobasice od svinja koje sam uzgaja, no najveći su mu posao ovce.

Posla ima kod kuće tko je zdrav i tko hoće raditi može preživjeti, kaže Veljko. Neki posao državni - to je teško, dodaje.

Najmlađa obitelj u selu su Vranješi. Baka Milka, sin Đuro, snaha Suzana, i mlađi sin vjerojatno su i najvrjednija obitelj. Po povratku snašli su se na zemlji. I stariji će se sin uskoro vratiti sa studija u Splitu. Baki Milki je najteže, kaže, nema naroda pa nema s kim popričati. Snaha Suzana našla je posao u Crvenom križu.

Ne znamo kako, ali stižemo sve obaviti, malo ujutro, malo navečer, kažu Đuro i Suzana. 

Ekipa Pulsa odlazi do dugog kraja sela, do Laze vojnovića koji živi najdalje od civilizacije. Prolazimo šumskim putevima, ali onda moramo odustati. Previše je blata. Lazu ćemo vidjeti neki drugi put, a i on napokon čovjeka.