Kako se oprostiti od kućnih ljubimaca kada uginu?

Svatko tko ima kućnog ljubimca zna koliko mu znači. No psi i mačke žive kraće od nas, pa se vlasnici u jednom trenutku moraju suočiti s gubitkom voljenog ljubimca. Kako se oprostiti kad odu iza duge? 

Edina prijateljica u maratonskom hodanju po Medvednici bila je Zita, mješanka pronađena kao štene na jednom od divljih odlagališta otpada na istočnoj strani Zagrebačke gore.

- Ja bi hodao po stazi i ona bi oko mene trčala u krug. U šumi smo vidjeli srne, ona bi ih lovila, bilo joj je bitno da trči, nije ih ništa loše napravila, rekao je Zitin vlasnik Edward Bosnar.

Najviše je voljela zimu. Ali i ljeta su donosila svoje gušte. No godine su pritiskale Zitu. Hodala je sve teže, ali uspjela je dočekati 14. A onda je došao dan kad nijedan od lijekova nije pomagao. Zita više nije mogla na noge.

- Bilo je teško, jako teško. Kad vidiš da stari i da više ništa ne može, čovjek si misli da bi bilo najbolje da mirno u snu ode, da ja ne moram o tome odlučivati. Nije više mogla, mučila se, jedva je mogla stajati na zadnjim nogama, dodao je Bosnar.

- Često vlasnici, koji imaju ljubimca koji silno pati od bolova, kažu da oni ne mogu svojeg ljubimca uspavati. Donijeti odluku o uspavljivanju, u trenutku kada znamo da nema nikakvih izgleda za oporavak osim produžene patnje, je čin ljubavi, smatra dr.sc. Vladimir Pezo, doktor veterinarske medicine.

- Mi smo svi upisali Veterinu jer volimo životinje i htjeli smo ih liječiti. U ovom poslu je uspavljivanje životinja jedna od svakodnevnih stvari koje moramo raditi. U početku sam se morala nakon svake eutanazije maknuti sa strane, nakon 2 godine je postalo lakše. Čovjek se jednostavno navikne, posložiš i u glavi da to što radimo je za tu životinju u tom stanju najbolja i jedina opcija, spašavamo ju boli i muke, rekla je dr. Sara Klobučar, doktorica veterinarske medicine.

Postupak uspavljivanja je vrlo human, objašnjava Pezo, jer se radi pod punom narkozom. Jedinu bol koju pacijent osjeti je ubod iglice gdje dobije narkotik od kojeg zaspi. Potom dobije preparat nakon kojeg više nam povratka.

- Nama su psi uvijek bili članovi obitelji i to ravnopravni. Samim time je cijela priča bila jako teška. Odluku o eutanaziji smo morali donijeti zbog bolesti, donijeli smo ju jer nije više mogao hodati samostalno, nije se mogao kretati niti kontrolirati obavljanje nužde. To je bilo neminovno. To je bila najteža odluka koju sam morala donijeti u životu, ali isto tako, znala sam da se on neće patiti, rekla je vlasnica psa Tijana Šafar.

Edina suputnica Medvednicom kremirana je u Samoboru, u prije 9 godina otvorenom prvom krematoriju za kućne ljubimce u Hrvatskoj. Do tada su tijela životinja iz veterinarske ambulante odlazila u kafilerije, na zajedničko spaljivanje s ostalim mesnim otpadom.

- S vremenom se to pokazalo kao nešto normalno. Svaki vlasnik kućnog ljubimca smatra ga svojim članom obitelji. Kada dođe rastanak, normalno mi je da im možemo olakšati, rekla je Korana Szabo, voditeljica krematorija "Pet memo".

Prije tri je godine i u zagrebačkom skloništu za životinje u Dumovcu otvoren krematorij, ali i nešto mnogo važnije, groblje za kućne ljubimce, Spomengaj. Jer, podsjetimo pokapati ih po vrtovima i šumama zabranjeno je.

- Kada je Spomengaj krenuo s radom, na kremiranje ili ukop najčešće su dovozili pse. Kako je vrijeme prolazilo, možemo reći da se 40% sada odnosi na druge životinje, bilo da su mačke, zmije, ribice, kornjače. Vlasnici se u Spomengaju opraštaju od svih životinja, rekla je Jasenka Haleuš, voditeljica gradskog groblja i krematorija "Spomengaj".

Lani je sklonište udomilo 770 pasa. Preostali još čekaju svog čovjeka.