U Koprivničkim Bregima, selu nekada poznatom po zelju, danas je sve manje obitelji koji se bavi njegovim uzgojem. Još je manje onih koji ga kisele za prodaju. No, u obitelji Petras ta se tradicija ipak uspjela održati. Novi naraštaj obitelji nastavio je i uzgoj i kiseljenje zelja.
Miroslav Klačinski nije rođen u Koprivničkim Bregima, no kada je postao „bregovski zet“, prihvatio je posao obitelji svoje supruge. Iako se školovao za informatiku, danas se, uz redovan posao, bavi uzgojem i kiseljenjem zelja.
– Prvenstveno je to bio financijski razlog. Supruga i ja tražili smo dodatni izvor prihoda pa smo odlučili krenuti s kiseljenjem zelja, kao i tast. Iz godine u godinu skupili smo sve više kupaca i sada više ne možemo stati, rekao je Klačinski.
Obitelj godišnje ukiseli oko 15 tona zelja, koje sami uzgajaju – od presadnica do gotovih glavica.
Tradicionalni recept bez kompromisa
Iako se recept čini jednostavnim, iskustvo je, kažu, ključno.
– Radimo to na tradicionalan način, kako su to radili naši stari: sol, papar i lovorov list. Ništa drugo, objašnjava Klačinski.
Kiselo zelje stoljećima je hranilo podravske obitelji, osobito u zimskim mjesecima i teškim vremenima, a danas mu se mnogi vraćaju zbog okusa i zdravstvenih dobrobiti.
'Najvažnije je da mladi nastavljaju'
U obitelji Petras zelje ima i emocionalnu vrijednost. Franjo Petras s ponosom govori o tome što se obiteljski posao nastavlja.
– Imam osjećaj da sam dobar posao napravio u životu kad vidim da mladi nastavljaju. Vidjeli su se u tome, imaju dodatni prihod i oboje rade, rekao je Petras.
Sve manje domaćih proizvođača
Nekada su kace s kiselim zeljem bile gotovo obavezne u svakom podravskom podrumu. Danas se ta nekada nezamjenjiva zimnica najčešće kupuje zapakirana na policama trgovina.
Domaćih proizvođača koji se drže starih recepata i tradicionalnog načina kiseljenja sve je manje, zbog čega su primjeri poput obitelji Petras u Koprivničkim Bregima sve rjeđi – ali i sve dragocjeniji.