More kao čuvar starih veza: Kako su naši preci plovili između Unija i Istre

Vodimo vas na drevni morski put. Put star kao i navigacija koja se od vremena primjerice, Kristofora Kolumba pa do 20. stoljeća u svojoj srži mijenjala vrlo malo. Tek primjenom motora, radara i modernih kompasa, mornari su se prestali oslanjati na zvijezde, jedra ili snagu vesla.

Zvuči nevjerojatno, ali do prije samo nekoliko generacija Kvarner se prelazio na isti način kako su to naši pomorci činili stotinama godina - bez vremenske prognoze i bez modernih navigacijskih uređaja.

Izgled Kvarnera vara

Bilo je to pravo pomorsko umijeće. Jer izgled Kvarnera vara. 

Na prvi pogled malo, zatvoreno more, zapravo je vrlo hirovito, ponekad i opasno. 

S time se slažu i današnji pomorci.

Kvarner je vrlo specifično more. Od Pule do Zadra promijene se sva četiri godišnja doba.

- Tu je utjecaj Velebita, Učke, Istre... Mi smo do Ilovika već na otvorenom moru, tako da imamo iskustva s raznim vremenskim uvjetima na sjevernom Jadranu, kaže Josip Čupić, zapovjednik broda.

Žitni put Unijana

Zamislite kako je tek bilo našim precima koji su s otoka Unije prevozili žito sve do juga Istre.

Upravo smo na taj otok došli kako bismo otrgnuli zaboravu te drevne priče.

Danas nas pokoji turist znatiželjno pogleda, ali to je sve.

Na Unijama je ostalo tek četrdesetak stalnih stanovnika. Ipak, pogled na nekadašnju žitnicu otkriva da je otok nekoć vrvio životom.

Dovoljno je reći da je na Unijama nekada bilo čak 220 tisuća trsova.

Vino, pšenica i ostala dobra razmjenjivala su se s jugom Istre morskim putem.

- To su bili trabakuli, ljudi su plovili na jedra, veslali... Napraviti 10 milja na vesla - četiri njih do ujutro, to je bilo kao “dobro jutro”. Bila su to drugačija vremena, bilo je veselo prisjeća se Robert Nikolić s Unija.

Stari su Unijani jedrili i veslali sve do Medulina, udaljenog čak 18 milja.

- Do 1948., kad je ovdje izgrađen mlin, svi su mještani prevozili žito u Medulin, u Istru, kako bi ga samljeli u brašno, prisjeća se.

Prvi mlin na vjetar

Tamo se nalazila prava tehnološka inovacija onog doba – mlin na vjetar, koji su izgradila braća Andrej i Giovanni Pošić.

- Giovanni Pošić je bio moj pradjed, po majci. Ona se prezivala Pošić, ja sam Ukotić, govori Simeone Ukotić iz Medulina.

Posao je, prema svemu sudeći, išao odlično.

U Medulinu se još uvijek prepričavaju priče o Unijanima koji su ondje donosili žito.

- Moja je majka pričala kako su kao djeca išli gledati "Sansigote", kako su ih zvali - to su bili ljudi iz Suska i Unija, u svojim tipičnim narodnim nošnjama. Kampirali su ovdje, iako nisu ni znali što je kampiranje. Znao se stvoriti veliki red - po nekoliko dana čekalo se da neka obitelj dođe na red za mljevenje, govori Ukotić.