Najmlađa i prva opatijska barkajolka poziva na retro-vožnju

Najmlađa i prva opatijska barkajolka priziva konkurenciju i povratak barkajola i retro-vožnji u Opatiju.

Mlada, odvažna i spremna na izazove - stare i nove; da ponudi novu atrakciju na stari način, i postane prva opatijska barkajolka.

- Nekad su postojali barkajoli u Opatiji i shvatila sam  da se nitko time nažalost ne bavi i da je to nešto što bi koristilo nama, Opatiji, općenito društvu da se nešto obnovi i da se očuva tradicijsko. I još mislila sam, da je fora, budući da sam žensko i mlada da bi to imalo neku priču za sebe.Tko vam može platiti da budete na barci na moru, da malo pričate s gostima, pijete vino, pričate o povijesti, kulturnoj baštini - i to sve na svojoj barci koju ste skupa renovirali sa svojim ocem, ispričala je Edit Zadković, prva opatijska barkajolka.

Na gajeti izgrađenoj prije 40-ak godina, u Betini na Murteru, zimus kupljenoj u zadarskom Novigradu. Kada su je dopremili iz Dalmacije, imala je samo rebra, a danas je prava »Madonnina« - tepaju joj i otac i kći. A svemu je presudila...

- Upornost moje kćeri. Hoće gajetu, obavezno. Dala bi sve za to. Dva mjeseca sam imao probleme s njom - čak nismo razgovarali. Jer ja znam otprilike što je drvena barka, a to nisam nikad radio, znate. Pretpostavio sam da ima puno posla, ali da ima toliko ne. Kad sam počeo otvarati barku sve više i više truloga, i onda sve trulo morate skinuti. Onda rebra ova gornja - sve novo sam stavio. Madire - bokove sve što je trebalo, što je bilo loše sam morao skinuti i promijeniti, inače ništa od barke, kazao je Edi Zadković.

Kako sve to napraviti na najbolji mogući način savjetovao mu je stari prijatelj - brodograditelj u drvu, a glavna i jedina pomoćnica bila mu je upravo kći Edit.

- Uvijek sam radila nešto što bi tati olakšalo posao, tipa palila drvo, skidala boju, farbala; od temeljne do glavne boje, šlajfala - znači nešto što sam mogla raditi. Ili sam išla u nabavku materijala i plaćala sve. Uzela sam poticaj od grada Opatije za nove poduzetnike tj. novootvorene obrte i isto tako za žene poduzetnice iz PGŽ. Je li to bilo dovoljno? Ne, nije u potpunosti, ali ni ne mora biti. Ne očekujem da će mi oni sve pokriti, nešto moram i sama, ali poprilično sam zadovoljna, kazala je Edit.

Zadovoljan je i tata koji je s morem i brodovima proveo cijeli radni vijek, a i sada u mirovini, radije radi, nego - miruje.

- Bavio sam se brodovima oko 40 godina, ali plastičnim brodovima. Ugrađivao motore i opremao brodove, sve što treba; struju, hidrauliku. To mi ide, ali drvo ne. Drvo sam naučio na ovoj barki raditi, otkrio je gospodin Edi.

A Edit je upravo na njoj naučila voziti.

- Voziti barku bilo je jednostavnije nego što sam mislila. Nisam prije vozila, bit ću iskrena, imali smo mi često brodove, barke, i radim na brodu, tako da upoznata sam s principima, ali nikada nisam imala timun u rukama, niti sam sama ukoštavala itd. Naravno, mora se provesti određeni broj sati na barci da se shvati što može, koliko joj vremena treba, kako se ponaša pod određenim vjetrom itd., rekla je Edit.

I sada vozi kao da ima 23 godine staža, a ne samo - toliko godina. A gostiju - ima na pretek!

- Gosti su mi bili stvarno odsvuda i različiti, imali smo čak - najzanimljiviji trenutak je bila prošnja na brodu. To je bio jedan mladi par iz Njemačke, tako da bilo je na početku, sve malo čudno nekako, dečko je bio pod stresom itd. I onda je samo odjedanput kleknuo i zaprosio djevojku. Nadam se da je rekla "da", ispričala je Edit.

Baš kao i mi, za uspomenu su dobili polaroid fotografiju snimljenu na gajeti Madonnini koja nosi slavno ime prvobitne skulpture koju je naslijedila današnja "Djevojka s galebom".