Od zrna do kruha: Obiteljska priča Sokačevih

Gubitak radnog mjesta ponekad otvara vrata za novi početak. Tako je bilo i s obitelji Sokač iz Cabune koja je od onoga što najbolje zna napravila iskorak - povezala je polje, mlin i pekaru. Na to su ih potaknule niske otkupne cijene žitarica. Umjesto da prodaju sirovinu zaokružili su proizvodnju – od zrna do kruha, od polja do stola.

Tako je nastala priča koja je sad povezala više generacija. Sokači se mlinarstvom bave još od 1947. godine. A upoznat ćete i mlađe članove obitelji koji nastavljaju posao.

Od zrna do gotovog proizvoda

Put od zrna do gotovog proizvoda dug je i zahtjevan, no upravo se njime odlučila krenuti obitelj Sokač. Nakon što su izgubili sigurne poslove, vlastitu su proizvodnju počeli gledati drukčije – ne samo kao sirovinu koju će prodati, nego kao početak proizvoda koji mogu sami dovršiti.

- Ako su mogli moj djed i baka u ona krizna vremena, idem i ja probati. Tu sam gdje sam. Iz drvene zgrade uzeo sam ovaj mlin. On je bio najmanji. Djed je imao kameni mlin, usudim se reći najveći u bivšoj Jugoslaviji, promjera 120 centimetara, rekao je Igor Sokač.

Danas se u njihovu dvorištu radi na nekoliko mjesta – u mlinu, pekari i trgovini. Posao je obiteljski, pa je svaka ruka dobrodošla.

- Što god im treba, pomažem. Najviše sam ja u mlinu dok su mama i tata u pekari. Kad imaju veće narudžbe, onda tu meljem na ovom mlinu koji melje samo kukuruz ili na ovom koji melje samo pšenicu, rekao je Marko Sokač.

U pekarski posao obitelj nije ušla s prethodnim profesionalnim iskustvom. Znanje su stjecali usput.

- Završila sam trogodišnju školu za tekstilca, odnosno krojača. Odlučila sam se za ovo zato što je suprug prvi krenuo, a ja jako volim peći kolače i mijesiti pa nije bio problem prebaciti se iz jedne struke u drugu, rekla je Vlatka Sokač.

Osnova njihovih proizvoda je brašno mljeveno na kamenom mlinu.

- To su proizvodi kao i svi drugi. Jedino je baza tih proizvoda drukčija. To je brašno mljeveno na kamenom mlinu. Nema bijelog brašna nego samo crno, odnosno krušno brašno, od cijele jezgre pšenice. U ovom proizvodu nema konzervansa, aditiva ni bjelila. Ono što je majka priroda dala na polju, ja sam to samljeo, rekao je Igor.

Kupci se vraćaju zbog okusa

Kupci se, kažu, vraćaju upravo zbog okusa koji ih podsjećaju na nekadašnji način pripreme.

- Dolazim zato što su kruhovi originalni, mijese se od raženog brašna kao što se to nekad radilo. Kruh, lepinje, svi proizvodi – odlični su, rekla je Suzana Matovina iz Cabune.

Redovito svraćaju i oni koji Cabunom samo prolaze.

- Vozim poslom i kad god prolazim, kupim kruh. Tu sam svaki tjedan. Kruh je super, odličan, domaći, rekao je Goran Raguž iz Požege.

Stari recepti važan su dio ponude. Neki su naslijeđeni od majki i baka, a obitelj ih nastoji zadržati u što izvornijem obliku.

- Jedan dio recepata je od moje pokojne mame i pokojne bake, tako da idemo baš starinski. U kruh idu brašno, kvasac, sol i voda. Trga se ostatak tijesta, ostavlja se i stavlja za drugi dan. U mojim kolačima nema jaja jer su se prije jaja čuvala samo za rezance i blagdane, rekla je Vlatka.

Podsjetnik na početke i danas je stari drveni mlin, mjesto na kojem je obiteljska priča započela prije gotovo osam desetljeća.

- Odavde sam ja krenuo. Odavde su djed Martin i baka Katica krenuli u svoju mlinarsku priču. Djed i baka zarazili su me, usudim se reći, mlinarstvom. Ja sam u ovoj zgradi odrastao, rekao je Igor.

Obitelj planira ponovno oživjeti i druge stare recepte.

- Ostavit ćemo da bude ovako kako jest i još ćemo malo proučavati stare recepte. Ima tu još pogačica s krumpirom, poderanih gaća, zapečenih palačinki s domaćim sirom. Ima puno toga, kazala je Vlatka.

Početak proizvodnje ipak nije bio jednostavan.

- Kad sam krenuo s time, mislio sam da sve znam. Teoriju znam, ali teorija i praksa su nebo i zemlja. Sjedio sam dolje i plakao kao malo dijete. Ubacim kruh unutra – izgori, izvadim ga van – prijesan, prisjetio se Igor.

Vlatka kaže da odluku o promjeni zanimanja nije požalila.

- Skoro će tri godine kako sam ovdje i kad mi dođe mušterija, kupi nešto i vidim taj osmijeh, to ne može nitko platiti. To samo daje poticaj da ideš dalje. Imala sam podršku svoje djece, koja su mi rekla: mama, ti to možeš, ti to voliš. Tu je i suprug. Kad imate podršku i kad oni stoje uz vas, sve se može, rekla je.

Dodatni poticaj su i europska sredstva

Niske otkupne cijene žitarica dodatno su ih potaknule da umjesto prodaje sirovine stvaraju finalni proizvod.

- Ako imate nasad šljiva, vinograd, cvijeće, onda samo treba zatvoriti krug. Nisam bio pametan, samo sam želio da od ovog zrna pšenice napravim ne dodatni, nego finalni proizvod. Kad napravite finalni proizvod, onda ste cijenu utrostručili, rekao je Igor.

Dodatnu pomoć obitelji donijela su i europska sredstva kojima su financirali strojeve i građevinske radove. Priča koju su započeli djed i baka sada se približava novoj generaciji.

- Razmišljam da se time bavim. Tata me lijepo podučio svemu i cilj mi je to nastaviti i još proširiti više nego što je on mogao. Kad vidim tatu kako melje i sav njegov ponos, sve je to prenio na mene i tu ljubav prema mlinu i pekari. Bila bi grehota da ja to ne nastavim, rekao je Marko.

Od starog mlina u drvenoj kućici do današnjeg obiteljskog posla promijenilo se mnogo, ali zrno i dalje prolazi isti put – od polja, preko mlina i pekare, do stola. U dvorištu obitelji Sokač tradicija je tako prerasla u posao koji već povezuje nekoliko generacija.